Mile Pešorda: U duhu dialogosa i svjetskoga etosa

Mile Pešorda

Riječ na predstavljanju Hrvatskoga narodnoga godišnjaka br. 66., u Zagrebu, 21.siječnja 2019.

S davno podignutim modernim palačama, s nekoć odlično organiziranim zadrugama i zajedničarski složno okupljenim brojnim članstvom, a sve u razdoblju do g.1945., Hrvatsko kulturno društvo Napredak (utemeljeno g.1902.u Mostaru i Sarajevu) bilo je stožernom kuturnom udrugom i ustanovom za očuvanje i kulturno uzdizanje hrvatstva iliti hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Ugašeno godine 1949., prije sedamdeset godina i obnovljeno u rujnu 1990.na obnoviteljskoj skupštini održanoj u Sarajevu u dvorani kina »Dubrovnik«, ono nam se danas predstavlja svojim najnovijim Hrvatskim narodnim godišnjakom, broj. 66., za godinu 2019. Imao sam čast i povijestno poslanstvo uputiti prvi javni poziv na obnovu HKD Napredak, odaslan u središnjemu dnevniku Televizije Sarajevo 7.VII.1990., i pridonijeti, kao član inicijativnoga obnoviteljskoga odbora, da se Napredak povrati u život . Razumljivo, radujem se ovoj knjizi kao takovoj, a nadasve u svjetlu činjenice da je u gradu Sarajevu, iz kojega nam dolazi Napredkov Hrvatski narodni godišnjak, broj pripadnika hrvatskoga naroda još prije deset godina bio toliki da je jedan od sadašnjih članova uredništva Godišnjaka, inače Sarajlija, objavio članak u Vijencu, pod naslovom; »U Sarajevu više akademika nego Hrvata« (»Vijenac« broj 392., 12.III.2009.).

Šteta što u Hrvatskom narodnom godišnjaku nije osuvremenjen ovaj članak, u kojemu se otvoreno i argumentirano progovorilo o nestajanju Hrvata iz glavnoga grada Bosne i Hercegovine, o grubim javnim pokušajima zatiranja hrvatskoga jezika, koji da je, po »izbrušeno šovinističkim« riječima utjecajnoga akademika ANUBiH Abdulaha Sidrana,citiranim u Vijencu, »proustaški« . Svaka vrijedna hrvatska knjiga (među koje spada i ovaj Godišnjak) koja nastane u takovome ozračju ponižavanja i izguravanja Hrvata, nijekanja i progona hrvatskoga jezika i egzistencijalne ugroze hrvatskoga čovjeka i naroda, hrabrim je moralnim i intelektualnim činom i nacionalno-civilizacijski dostojanstvenim prilogom slobodi i višeglasju.

Nažalost, nema danas među nama glavnoga i odgovornoga urednika Hrvatskoga narodnoga godišnjaka Franje Bratića, iz Usore, koji se, kao pripadnik HVO-a , borio za slobodu Hrvatske zajednice Usore i cijele Bosne i Hercegovine, a njegova bi živa riječ bila dragocjenom na susretima poput današnjega. Da Hrvatskom televizijom ravna Duh naroda i demokratskoga božićnoga Ustava Republike Hrvatske, ona bi u svome udarnom nedjeljnom terminu ugostila poštovanoga urednika ovoga hrvatskoga ljetopisa respektabilne stoljetne tradicije, a ne bosanskoga političara, navodno Hrvata, jednoga od dvojice antikroatskih komšića, koji, kao supodpisnik novounitarističke Deklaracije o zajedničkom jeziku (ožujak 2017.), dosljedno niječe hvatski jezik zapravo narod sami,a kao nelegitimni i karikaturalni »hrvatski član«(!) Predsjedništvu BiH podriva zdrave temelje bosansko-hercegovačke državnosti i zajedništva, rugajući se u brk svim slobodarima i demokratima, a ponajprije i povrh svega, samome federalnome Ustavu i suverenoj demokratskoj volji hrvatskoga naroda, a ništa manje i Hrvatskomu kulturnom društvu Napredak. Jer, hrvatski je jezik postao, ne samo u nezavisnoj Republici Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući hrvatskomu tisućljetnomu knjižtvu i »maču«, dakle i humsko-bosanskim tekstovima i banskim poveljama napisanim hrvatskim jezikom na tlu današnje BiH, Hrvojevu Misalu i Hrvatinićevu Hvalovu zborniku i inim misalima, čudesnim bilizima i stećcima, i cijelom književnom korpusu uobličenom u veliki projekt »Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga«, zahvaljujući uspješnomu obranbenoosloboditeljskomu odporu agresorima u Domovinskome ratu 1990.-1995., ustavnom kategorijom. Za tu smo se ustavnu i stvarnu slobodu i punopravan život hrvatskoga jezika i naroda u Bosni i Hercegovini borili također, prije pedesetak godina, i sedmorica nas hrvatskih književnika (Vitomir Lukić, Nikola Martić, Mile Pešorda, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Stanislav Bašić, Vladimir Pavlović), kada smo sastavili i u Sarajevu objavili znamenitu SARAJEVSKU DEKLARACIJU O HRVATSKOM JEZIKU, otiskanu, ali pod drugim nazivima, u dnevnome tisku 28.I.1971.(»Vjesnik«, »Politika«, »Borba«) i dan kasnije, 29.I.1971., u »Oslobođenju« . Otvoreno smo se zauzeli za narodne pravice: demokratske standarde, jednakopravnost, za hrvatski jezik i nacionalnu i kulturnu suverenost, a protiv političkih štetočina i nelegitimnih »statista po nacionalnom ključu«.

Hrvatsko kulturno društvo Napredak i najnoviji Hrvatski narodni godišnjak jest dobar znak da u Sarajevu i u Herceg-Bosni sveudilj živi autohtoni hrvatski glas slobode i samosvijesti, dijaloga i poštovanja Drugoga i drugačijega. I sam sam bio urednikom jednoga broja Hrvatskoga narodnog kalendara (godišnjaka) za godinu 1992., zajedno s još četvoricom poštovanih suurednika, od kojih nam je jednoga u međuvremenu otela smrt: Vitomira Lukića, moga prijatelja, prvorazrednoga hrvatskoga književnika, sutvorca i supodpisnika SARAJEVSKE DEKLARACIJE O HRVATSKOM JEZIKU. U prvom obnovljenom Hrvatskom narodnom kalendaru za 1991.godinu, objavljenom u Sarajevu ujesen 1990., objavljeni su, u mojemu izboru, i hrvatski pjesnici uvršteni u reprezentativnu ediciju »Suvremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u pedeset knjiga«, a također i esej Vitomira Lukića »Kultura je smisao povijesti«, tekst predavanja održana na obnoviteljskoj skupštini HKD Napredak u Sarajevu, 29.rujna 1990.Vitomir Lukić je rekao: »Mi bismo se danas mogli nazvati ponovo slobodnim ljudima u prvom redu stoga što nismo zaboravili vrijednost svoje nacionalne tradicije i, daleko više, zato jer imamo mogućnost da te vrijednosti stvaramo.«

Mi kao slobodni ljudi, svjestni svoje nacionalne tradicije i sveukupne nam europske baštine, dužni smo stvarački i s ljubavlju odgovoriti na razvidan fundamentalistički politički projekt bosnijaćenja hrvatskoga naroda i izkorjenjivanja hrvatstva u Bosni i Hercegovini, na usustavljeno nasilje nad hrvatskim identitetom i slobodom uopće, nad istinom hrvatskoga naroda kao Božjega entiteta, ali i na nametnutu totalitarnu medijsko-političku šutnju o tome nasilju. Eto širokoga polja djelovanja i pisanja za sve kojima je sloboda i mir i narodna dobrobit na srcu, tako i za Hrvatsko kulturno društvo Napredak i za sljedeće brojeve Napredkova Hrvatskoga narodnoga kalendara, odnosno godišnjaka, koji se na taj način može izravnije otvoriti Europi i svijetu. U duhu dia-logosa i svjetskoga etosa.

P R I L O G:

Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, 28.I.1971.

Na inicijativu Mile Pešorde, Deklaraciju su još potpisali Vitomir Lukić, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić

Sadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcionar Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izneseno na erupciji optužbi za “laži” i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv “grupe hrvatskih pisaca” iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju “Kritike”.

Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektualnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgovor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke. Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresiranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek: kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mišljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti;

kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tijelima ne budu statisti po “nacionalnom ključu”, nego javni povjerenici iza čije uloge stoji određeni kulturni program;

kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima;

kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija “Književni razgovori” u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla);

kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu;

kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine prevlada sistematski, programski i eruditivan stil rada, otvoren čitavoj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravdanja te ugledne fundacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura naroda ove republike na ravnopravnoj osnovi;

kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?);

kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i “kao gosti” zloupotrebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za demokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta;

kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su činjene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina;

kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policijskog dušobrižništva, kako ste vi učinili u nekoliko navrata, sistematski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja;

kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz velike napore odupire pokušajima kulturne kolonizacije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima dovoljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi;

kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnutog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese triju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jedno beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već neko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv “grupe hrvatskih pisaca”;

kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo verbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više o gore od onoga što je rekao.

U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije.

Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjećajem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo.

I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu – ako on dotle bude živ.

U Hrvatskome slovu br. 980., na str. 5., 31. I. 2014., s nadnaslovom „Stožerni nadnevak“, objavljen je članak „Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku“, opremljen fotografijama svih potpisnika Deklaracije, koji u cijelosti glasi:

„Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku je bila ‘sestrinska’ Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika objavljenoj četiri godine ranije, 1967. godine.

Objavljena je u Sarajevu 28. siječnja 1971.

Inicirao ju je Mile Pešorda, a potpisala su ju sedmorica hrvatskih književnika iz BiH (Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanko Bašić), zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.

Javna izjava je dana u povodu političkoga napada na ‘grupu hrvatskih književnika’ na plenumu Udruženja književnika BiH koji se održao neposredno prije toga. U izjavi se upozorilo na stanovite pojave i probleme u odnosima koji vladaju u kulturnoj klimi Sarajeva, posebno među književnim stvarateljima, njihovu položaju, odnosima i sl.

Mile Pešorda je u Osvitu, br. 1-2, Mostar, 2010. Istaknuo: ‘Deklaracijom smo sedmorica nas branili pravo na neometan život i ime, u državi Jugoslaviji sustavno diskriminiranoga i zatiranoga, hrvatskoga jezika kao takvog, zauzeli se za demokratske standarde i stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda i kulture s drugim narodima i nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini. Deklaracijom smo izrijekom zagovarali nacionalnu i kulturnu suverenost te uzeli u obranu, netom rođenu, i kao ‘klerofašističku’ odmah difamiranu, književno-kulturnu manifestaciju Šimićevi susreti.’

Njene potpisnike jugoslavenske su vlasti progonile, kao i potpisnike zagrebačke Deklaracije, no za razliku od zagrebačke, o sarajevskoj se u medijima i danas šuti.“