U petak 19. srpnja u prostoru Otvorene kuće u Garevcu održan je kolokvij pod nazivom Moć umjetnosti. Izlagači na ovom tematskom kolikviju bili su akademski slikari i umjetnici Anto Kajinić, Josip Mijić, Dalibor Nikolić, Marko Šošić, te povjesničarka umjetnosti Ana Filipović.
Anto Kajinić, umjetnički voditelj Posavskog umjetničkog likovnog simpozija – PULS, u okviru kojeg je kolokvij održan, napravio je kraći povijesni presjek nekoliko umjetničkih epoha: romanike, gotike, modernog doba. Svaka umjetnička epoha ima neki svoj aksiom. Pa je tako aksiom romanike kultura straha, gotike kultura nagrade ili spasenja, dok modernu epohu karakterizira kultura relativizma. Kajinić se osvrnuo i na medijavalnu umjetnost Bosne i Hercegovine, odnosno na stećke. Upravo je Bosna i Hercegovina u svijetu kulturološki prepoznata preko ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.
Umjetnost i njenu moć kroz konkretna djela prezentirao je akademski slikar Josip Mijić, referirajući se između ostalih na Getea, Picassa, Damiena Hirsta. Mijić iznosi zanimljiv primjer nedavnog predstavljanja knjige jednog ovdašnjeg viđenijeg političkog moćnika. Zanimljivost je u tome što je knjiga predstavljena u crkvi, s umjetničkim prikazom Posljednje večere.
Najlogičnije je da se u takvom sakralnom ambijentu slavi Bog, obzirom na snažnu poruku koju nosi Posljednja večera. Rečeni politički moćnik govorio je s oltara; dakle, u sakralnom prostoru gdje bi se, opet logika nalaže, trebalo govoriti o Bogu. Ipak, nešto što je profano i privatno promovirano je u Božjem hramu.
Moć sakralne umjetnosti ovdje je iskorištena u dnevno-političku i osobnu promociju. Mijić je također naveo i neke druge, međunarodne primjere; recimo, iz Rima, kada se zbog dolaska visokog gosta iz Irana poznato djelo, zbog lascivnosti ili neke druge nepoćudnosti, skrivalo od visokog gosta kako ne bi narušilo njegove konzervativne stavove.
Povjesničarka umjetnosti Ana Filipović govorila je o moći umjetnosti usmjerenoj na očuvanje života na Zemlji. Ekološka svijest važna je komponenta svake aktivističke umjetnosti. Upravo bi ekološki aktivizam, izražen umjetničkim postupcima i jezikom, trebao biti važan dio suvremenog likovnog promišljanja. Svijest koju čovjek posjeduje daje mu mogućnost kontroliranja stvari i mišljenja. Važno je tu svijest usmjeriti upravo na ekologiju. Ugroženost životne sredine u suvremenosti se nameće kao problem od prvorazrednog značaja.
Dalibor Nikolić iznio je neka zapažanja o socijalno angažiranoj umjetnosti, govoreći i iz vlastitog iskustva – kao socijalno angažirani umjetnik. Nikolić je veći dio izlaganja posvetio kandidaturi Mostara za europsku prijestolnicu kulture. Ono što politika i dominantni društveni diskursi ne mogu ozbiljnije ni promisliti a kamoli sprovesti u djelo, mogu umjetnost i dobra kulturna strategija. Umjetnost u ovom kontekstu može poslužiti kao sredstvo mijenjanja društvene stvarnosti.
Marko Šošić govorio je o svom neposrednom iskustvu – kako mu je umjetnost pomogla da prevlada neugodne životne situacije i zdravstvene nedaće. Šošić je tako na vlastitom primjeru spoznao i njenu terapeutsku crtu, prošavši kroz svojevrsno umjetničko healing iskustvo.
