Predstavljanje knjige SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI

Ogranak Matice hrvatske u Stolcu

Predstavljanje knjige Mile Pešorda SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI

Srijeda, 15. siječnja 2020. u 18:00 sati, Dvorana Jure Petričevića, Ulica Matice hrvatske 2, Strossmayerov trg 4, Zagreb

Knjiga “Sloboda, mir meju nami” Mile Pešorde ima pet cjelina s ukupno 242 teksta, objavljena u Hrvatskom slovu osim što je zadnji prilog objavljen na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Uvodni tekst, “Svjetlost pamćenja”, objavljen je 9. lipnja 1995., a ostali (241) su objavljeni kao tjedne klumne od siječnja 2007. do prosinca 2012. Na kraju knjige nalazi se “Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku” od 28. I. 1971. Slika na naslovnici je preslik djela “Job i njegova žena” francuskog slikara Georges-a de La Tour (1593. – 1652.), naslikana 1630-tih godina.

Knjiga književnika Mile Pešorde jest zbirka od 242 kolumne. Mi, obični čitatelji, rijetko se sjetimo da za pisanje tjednih kolumna treba čvrsta volja, ustrajnost, disciplina, dar pisanja; treba pratiti sve što se u njegovoj ili njezinoj sredini i u svijetu događa; treba biti u tijeku svih kulturnih, političkih, gospodarski, društvenih i inih zbivanja. K tomu, kolumnisti moraju na vrijeme dovršiti govore ne samo u svoje ime, nego u ime svojih čitatelja. Njihove kolumne su odraz jednog vremena i prostora, jednog (višeg ili manjeg) dijela naroda. Kolumnisti su glas, poziv i upozorenje narodu. Oni obično vide što mnogi ne vide, čuju što drugi ne čuju. Oni imaju darove zapažanja, pisanja, izražaja, ljepote jezika… Oni ne smiju biti dosadni. Oni su umjetnici riječi i pera.određeni broj kartica i predati uredništvu. Svojom umjetnošću oni trebaju čitateljstvo privući i zadržati da budu i ostanu njihovi vjerni “sljedbenici”.

Kolumnisti

Nadalje, kolumnisti govore ne samo u svoje ime, nego u ime svojih čitatelja. Njihove kolumne su odraz jednog vremena i prostora, jednog (višeg ili manjeg) dijela naroda. Kolumnisti su glas, poziv i upozorenje narodu. Oni obično vide što mnogi ne vide, čuju što drugi ne čuju. Oni imaju darove zapažanja, pisanja, izražaja, ljepote jezika… Oni ne smiju biti dosadni. Oni su umjetnici riječi i pera.

Naravno, imamo i kolumniste koji svojim perom siju i mržnju i prolijevaju otrov. Oslikani su u kolumni “Slavoserbistika” (HS, 17. rujna 2010), kao “omarxovljeni katastrofičari pera u dijelu naših masmedija, idejno oblikovani u okvirima balkanskoga ljevičarskoga jugonacionalizma, preveć zapleteni u političku paučinu strategije priča za malene o nekome boljem svijetu i pravednije uređenu družtvu od našega današnjega i nesuživljeni sa zbiljom samostojne hrvatske Republike…”. Dobro je imati na umu da među Hrvatima ima i takvih, i to ne mali broj!

Tijekom europskog srednjovjekovlja nije se pisalo povijest u današnjem smislu, nego su (uglavnom) redovnici pisali kronike i anale. (Tako imamo na primjer, “Hrvatsku kroniku” i “Ljetopis popa Dukljanina”.) Prvi nakon srednjeg vijeka koji je počeo sagledavati vrijeme “na šire”, ne na godine, nego na stoljeća bio je Hrvat Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), poznati protestantski teolog. Mile Pešorda je moderni kroničar koji pravi veliku uslugu ne samo nama danas nego i budućim povjesničarima. Njegove kolumne donose pregled ovodobnih političkih, kulturnih i inih događanja za one koji nemaju vremena ili interese pratiti danomice sve što se zbiva oko njih ili u svijetu. Kolumnisti prave sažetke i daju tumačenja. Ali važno je napomenuti da će Pešordina knjiga i u budućnosti poslužiti kao povijesni izvor koji će svjedočiti što se zbivalo u naša vremena.

Pešorda ništa ne krije, otvoreno jasno i glasno govori

Kako nisam pjesnik, književnik ili jezikoslovac, moj pristup ovoj zbirki kolumna u knjizi Mile Pešorde je sljedeći: zamislio sam da sam postdiplomski student povijesti negdje u budućnosti, recimo 50 ili 100 godina od danas. Istražujem povijest Hrvata krajem 20. i početkom 21. stoljeća i “naletio” sam na knjigu Mile Pešorde. Zanima me što bi iz nje mogao saznati. Kakva su to bila vremena za Hrvate i među Hrvatima.

Da bih to mogao saznati, moram iz knjige sagledati što je g. Pešordu “mučilo”, “kopkalo”, tako reći “progonilo”, dok je pisao ove tekstove; protiv čega on “protestira”, što ga “živcira”, kakve ga “more taru”. Ako knjigu pomnije pročitam, vidjet ću da je ova knjiga odličan pokazatelj i svjedok jednog za Hrvate, a i šire, burnog vremena. Kao istražitelj povijesti, moći ću osjetiti dušu autora, njegove ideale kao i njegove muke. Pešorda ništa ne krije, otvoreno jasno i glasno govori. Ne boji se jer zna da govori ne iz mržnje nego iz ljubavi; ne govori radi sebe, nego radi istine. Hrabar je bio i ostao, sve tamo od prije i poslije Sarajevske deklaracije od 28. I. 1971. godine. On je definiran. On nije “upakiran” u nekakav postmodernistički celofan, gdje je vanjština važna a bit bljutava. Njegove vrednote su jasne: ljubav za hrvatsku domovina, slobodu svog naroda i svakog pojedinca i svakog naroda.

Evo nekoliko pokazatelja, pa mogli bismo reći dokaza, njegove velike ljubavi, kao i bunta, briga i tegoba koje budući student hrvatske povijesti može naći u ovoj knjizi.

Jezik

Počnimo od jezika, hrvatskog jezika! Pešorda izgara od ljubavi za hrvatski jezik i viteškim ga perom brani. To se vidi iz činjenice da on u ovoj knjizi govori o jeziku 107 puta (barem koliko sam ja mogao nabrojiti). Sudbina hrvatskog naroda i sudbina hrvatskog jezika za njega su nerazdvojive, a s time i sudbina pojedinaca, čuvara hrvatskog jezičnog nasljeđa. On piše: “Sve do jučer je u našim zemljama proganjan hrvatski jezik, njegovo ime pribijano na stup srama, a neprijateljima naroda i države proglašavani svi koji su ostajali vjerni jeziku hrvatskoga kralja Zvonimira”. Zbog ljubavi za hrvatsku riječ, Pešordi osobno je javno poručeno da je “nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ i zdrav”. (HS, 16. veljače 2007.)

Autor citira francuskog marksista koji veli “da oni koji vladaju jezikom vladaju vlašću”. (HS , 20. travnja 2007.) To je očito bilo u slučaju Hrvata i hrvatskog jezika. Ali nije to prestalo nakon oslobođenja, nakon uspostave hrvatske samostalne države. I dalje “poznati zli meštri raztakanja jezika i duha hrvatskoga opet su prionuli na svoj t(r)ajni posao, prilagođen novim globalnim trendovima”. (HS, 8. svibnja 2007.) Napadi na hrvatski jezik ne dolaze samo izvana, nego i od samih (nazovi) Hrvata ili kako ih Pešorda zgodno nazva “karadžićara”. (HS, 16. ožujka 2007.)

Nazvati stvari pravim imenom

Mile Pešorda se ne ustručava nazvati pravim imenom ono što se njemu i nama pred očima događa pa tako on u knjizi ŠutnjaVeć poznata hrvatska šutnja autora muči do boli. Zato on ne šuti i ne taktizira, nego zove na uzbunu. Njegove tri kolumne su posvećene šutnji: “Šutnja o jugodržavnome zločinu”, “Croatocid i ‘zakon šutnje'” i “Urotnička šutnja o kroatocidu”. A u knjizi on govori, bolje reći, prosvjeduje 120 puta protiv hrvatske šutnje što će zasigurno budućim pokoljenjima jasno svjedočiti o hrvatskoj ravnodušnosti nakon u krvi stečene slobode i državne samostalnosti. Šutnju u stopu prati zaborav pa autor naslovljava kolumne “Organizatori zaborava”, “Politika svezaborava”, “Strašno lice zaborava”, a u tekstovima se o samozaboravu, pamćenju i memoriji govori 187 puta.spominje jezikocid, genocid, postgenocid, c(k)roatocid 157 puta. Svi ovi “cidi” su rezultat ideologija velikosrpstva, jugoslavenstva i komunizma. Nisu to samo ideološke tlapnje nego su te ideologije pokazale i dokazale svoju krvavu croatocidnost i genecidnost na djelu zadnjih sto godina. Nažalost one i danas žive. Trule jesu, ali još životare u post-jugo-srpskoj Hrvatskoj. Za one koji još “smrde” na te ideološke truleži Pešorda ima prikledne atribute, “jugoljubci”, “omarxovljenici” i ponajčešće “jugoovisnici” (26 puta). Od navedenih ideologija najčešće se spominje velikosrpska koju su provodili i danas nastoje provesti raznovrsni svetosavci. Velikosrbi, velikosrbizam i četništvo se u knjizi spominje 215 puta što pokazuje kakvo i koliko je zlo zateklo hrvatski narod, sve srpske susjede pa i srpski narod zadnjih sto i više godina radi nekoliko pokušaja provedbe u djelo svetosavskog velikosrpskog mita. Potreba da Pešorda toliko puta na to ukazuje govori da, i nakon zadnjeg rata, nakon Vukovara, Ovčare, Škarbnje, Dubrovnika…, nekima među Hrvatima nije jasno kakve im “darove” susjedi i danas nose. Oni su i dalje u mentalnom sklopu “jugosfere” pa zločine nad Hrvatima umanjuju ili o njima šute.

Već poznata hrvatska šutnja autora muči do boli. Zato on ne šuti i ne taktizira, nego zove na uzbunu. Njegove tri kolumne su posvećene šutnji: “Šutnja o jugodržavnome zločinu”, “Croatocid i ‘zakon šutnje'” i “Urotnička šutnja o kroatocidu”. A u knjizi on govori, bolje reći, prosvjeduje 120 puta protiv hrvatske šutnje što će zasigurno budućim pokoljenjima jasno svjedočiti o hrvatskoj ravnodušnosti nakon u krvi stečene slobode i državne samostalnosti. Šutnju u stopu prati zaborav pa autor naslovljava kolumne “Organizatori zaborava”, “Politika svezaborava”, “Strašno lice zaborava”, a u tekstovima se o samozaboravu, pamćenju i memoriji govori 187 puta. Prvi tekst u knjizi je naslovljen “Svjetlost pamćenja” a u kolumni u kojoj govori o Pupovcu i njegovoj stranci, kojima je omogućeno “suodlučivati o samoj državnoj politici RH” autor s pravom ocjenjuje “pokazateljem…ignoriranja naroda i poraza pamćenja, pamćenja koje je naciju izvelo iz porobljenosti i ‘plemenstva’ u osloboditeljsku Oluju i – Mir. Na europutu u Bruxelles, politika zaborava podarila nam je – ‘balvan'”. (HS, 11. siječnja 2008.)

Nijekanje strašnih zločina

Mili Pešordi, kao i svim mislećim Hrvatima, posebice smeta prešućivanje i nijekanje strašnih zločina i progona koji su počinjeni nad hrvatskim narodom zadnjih stotinu godina i da su zločinci prošli i prolaze, što bi u Dalmaciji rekli, “lišo”. U ovoj knjizi on govori o lustraciji 17 puta. Kolumna od 15. lipnja 2007. je naslovljena “Lustracijski zakon!” i u njoj autor među ostalim kaže: “Za početak istinski europskoga mirovnoga puta, predlažem da Hrvatski sabor, po žurnome postupku, dakle prije izbora, donese lustracijski zakon, nimalo blaži od onoga koji primjenjuje prijateljska nam Poljska. Ali, kako i znamo: “Državne vlasti ne daju odgovore i ne donose odluke glede zahtjevâ za lustracijskim zakonom i učinkovitim sudskim procesuiranjem zločinâ komunizma i srbske agresije…” (HS, 13. srpnja 2007.) Pešorda se pita, a i mi s njime: “Znači li to da je preveć udbinih sinova u sadašnjim stranačkim i državnim vrhovima i paradržavnim središtima moći?” (HS , 9. studenoga 2007.) Odgovor nam je svima dobro poznat: lustracije nema na vidiku, a udbini sinovi i unuci se snalaze “k’o cipli od porta”.

Knjiga pjesnika Pešorde vrvi raznolikim temama koje njega i nas s njime “muče”. Većina njih je iz naše svakidašnjice ili bliže i dalje teške prošlosti, ali tema koja prožima cijelu knjigu, koja se najčešće pojavljuje, je ljubav. Pisac se dotiče te svete teme 203 ZbivanjaMogući mladi povjesničar negdje iz 2118. godine bit će zahvalan što mu je Pešorda osvijetlio današnja društvena, kulturna, politička, duhovna i ina zbivanja među Hrvatima, a i mi smo mu zahvalni za sav rad na hrvatskoj njivi, a ponajviše za žar i ljubav s kojom to radi.puta. Ali za razliku od tema koje ga “kopkaju” i “progone”, ljubav ga nadahnjuje. U toj temi on se “nalazi doma”.

Sljedeće kolumne su usko vezane sa temom ljubavi: “Hrvatsko slovo od Ljubavi” I, “Hrvatsko slovo od Ljubavi” II, “Čiste ljubavi nam žar”, “Zakon ljubavi”, “Ljubav bez granica”, “Puntarski glas ljubavi”, “Pozvani na ljubav” i “Veleljubav fra Bonaventure Dude”.

Ljubav

Ljubav je za Pešordu sveobuhvatna i cjelovita ― za hrvatski jezik, za istinu, za slobodu, za mir, za čovjeka pojedinca, za svoj narod i čovječanstvo… Ona je naš kršćanski i civilizacijski znamen. Ona je sebedarje; dio njega, dio hrvatskog naroda kao što je on i mi dio veličanstvene Ljubavi.

Spoznajući tu istinu, Pešora ne zagovara odmazdu i mržnju “već utemeljenjem u onom djelu ufanja i žrtvovanja za mir i dobro, kojim je objavljena civilizacija Ljubavi i Pisma, činu s kojim smo toliko srođeni da je to, uz jezik nam hrvatski, ključnim znakom naše duhovne suverenosti i prepoznatljivosti među narodima svijeta. HS, 12. siječnja 2007.) Dakle, na jednoj strani, autor glasno i jasno ukazuje na tegobe, patnje, žrtve i nepravde koje je podnio i podnosi hrvatski narod, a na drugoj poziva da jobovski sve prihvatimo s vjerom i ljubavlju jer “…u istini Riječi, i Ljubav prema neprijatelju, a ne osveta, naš je izabrani put. (HS, 11. svibnja 2007.)

Moj mogući mladi povjesničar negdje iz 2118. godine bit će zahvalan što mu je Pešorda osvijetlio današnja društvena, kulturna, politička, duhovna i ina zbivanja među Hrvatima, a i mi smo mu zahvalni za sav rad na hrvatskoj njivi, a ponajviše za žar i ljubav s kojom to radi.

prikaz knjige napisao:

prof. dr. sc. Ante Čuvalo
Hrvatsko slovo

https://www.hrvatsko-slovo.hr/

Mile Pešorda (Grude, 15. kolovoza 1950.) hrvatski je književnik, prevoditelj i nakladnik. Antologijski je hrvatski pjesnik i istaknuti intelektualac.

Mile Pešorda je gimnaziju završio u rodnim Grudama, uz rub plodnoga Imotskoga polja, a studij romanistike, obranivši s najvišom mogućom ocjenom deset (10)diplomsku radnju s temom o kazalištu apsurda, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je u Zagrebu i Parizu, gdje je kod Milana Kundere prijavio doktorsku disertaciju “Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže”. Godine 1971-1972. bio je voditeljem demonstratorskih vježbi iz latinskoga jezika sa studentima Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. Radio je kao novinar u kulturnoj redakciji Radio-Sarajeva te zagrebački dopisnik za kulturu dnevnika “Oslobođenje” u Sarajevu, a od 1979. do 1990. godine kao nakladnik, izdavačka kuća “Veselin Masleša” u Sarajevu, kada je objavio i uredio preko tristo knjiga: Među tim naslovima bile su pjesme F.Pessoe, P.Celana, A.Sidrana, Cz. Milosza,Z.Herberta, N.Šopa, D.Maksimović, M.Suška, sabrana djela Saula Bellowa, Isaka Samokovlije, Midhata Begića i Milana Kundere, zbog čega je g. 1984. javno politički difamiran kao “kunderist, antikomunist i neprijatelj Jugoslavije” (Mihajlo Lalić).

Na velikomu skupu mladeži u Imotskomu,na dan 1.ožujka 1967.,zagovarao je, u duhu pomirbe i nadilaženja ideologijskih podjela, pokretanje neovisnih hrvatskih novina,ali je njegovu ideju odmah žestoko napao komunistički dužnostnik dr. Miloš Žanko,najviši gost “Općinske konferencije Saveza Omladine Hrvatske – Imotski”. U svibnju 1968. Pešorda je pokrenuo, uredio i izdao prvi broj revije Ogledalo, koju su vlasti uništile i trajno zabranile. Idejni je začetnik i pokretač Šimićevih susreta održanih 30. svibnja 1970. godine, u subotu, u Grudama i završenih 31. svibnja 1970. u Drinovcima. Zagovornikom je građanskih prava i sloboda, inicijator i jedan od sedmorice hrvatskih književnika potpisnika povijesne Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971.

Prvi je uputio javni poziv na obnovu HKD Napredak u Sarajevu, 7. srpnja 1990.. Četiri godine, od 1990. do 1994., Pešorda je bio lektor-predavač na Sveučilištu u Francuskoj, zatim koordinator za UNESCO i savjetnik za kulturu u Ministarstvu vanjskih poslova, član uredničkoga vijeća revije Lettre Internationale u izdanju Centra PEN-a g. 1990.-1994., glavni urednik u “A. G. Matošu” Samobor-Zagreb te jedan od utemeljitelja, zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Govorio je u Zagrebu, 28.travnja 1995., na predstavljanju povijesnoga prvoga broja “Hrvatskoga slova”, u kojemu je inače bio objavljen veliki razgovor, koji je s hrvatskim književnikom i akademikom Petrom Šegedinom vodio Mile Pešorda kao zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost.Sudjelovao je na brojnim međunarodnim znanstvenim simpozijima, okruglim stolovima i književnim susretima,u više europskih država. U SAD-u je boravio g.1988.kao gost State Departmenta. U Francuskoj je 1991. osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva (AMITIES FRANCO-CROATES DE RENNES), koje je tijekom nekoliko godina bilo središtem intelektualne i humanitarne pomoći Hrvatskoj i BiH u ratu za slobodu. U Parizu je, 3. i 4. veljače 1992., bio savjetnik i sudionik velikoga znanstvenoga simpozija “Les destins des nations de l’ex-Yougoslavie” (Sudbine nacija bivše Jugoslavije), održanog pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske.Ujesen 1992. sa srpskih okupacijskih položaja ciljano je bio granatiran obiteljski stan Mile Pešorde.

Bio je ravnatelj Hrvatskoga kulturnog centra u Sarajevu od 1999. do 2000. i sudionik prvih Europskih književnih susreta u Sarajevu 2000. godine, kada je na Muzičkoj akademiji govorio o pjesništvu Paula Celana. Sudjelovao je u pokretanju i koncipiranju edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, gdje je i član Uredničkoga vijeća. Na političke optužbe i klevete ideologa jugoslavenstva Predraga Matvejevića, člana neokomunističke Šuvarove stranke SRP-a u Zagrebu (koji je ujesen 2001. zahtijevao “sud stroži od Haaškoga tribunala” za nekolicinu hrvatskih i srpskih književnika a poimence za Dobricu Ćosića, Anđelka Vuletića, Pešordu, Ivana Aralicu, Momu Kapora,Matiju Bećkovića, Rajka Petrova Nogu i još neke pisce,[1] optužujući Pešordu u zagrebačkom “Jutarnjem listu” 10. studenog 2001. kao “odgovornoga za zločine u BiH”, “kvislinškog pisca”, “kolaboranta fašizma”, “sarajevskoga talibana” i sl.[1]), odgovorio je demantijem u tjedniku “Fokus” (“Matvejevićev verbalni atentat na Pešordu”, Fokus br.81., str.2., Zagreb, 29.11.2001.) i tužbom koja je završena 2. studenog 2005., samo nekoliko dana prije apsolutne zastare, presudom Općinskoga suda u Zagrebu kojom je Predrag Matvejević osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci uvjetno dvije godine za zločin klevete i uvrede.[2] Presudu su osudili Srpska informativna mreža – Beograd, Hrvatsko novinarsko društvo i Reporteri bez granica, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, predsjednica stranke HNS Vesna Pusić, a tadašnji je premijer Ivo Sanader i predsjednik vladajuće stranke HDZ, u specijalnoj izjavi za HTV-dnevnik, već 4. studenog 2005. podržao osuđenoga klevetnika i napao nepravomoćnu presudu Općinskoga suda u Zagrebu. Osuđeni je Matvejević odbio uložiti žalbu i za medije izjavljivao da ne priznaje ni sud ni presudu pokrenuvši protiv presude i Pešorde novu kampanju internacionalnih razmjera. U svibnju 2010. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio zahtjev, inače bez presedana, glavnoga državnoga odvjetnika Državnoga odvjetništva RH da poništi pravomoćnu presudu Matvejeviću i potvrdio njezinu zakonitost[3].Profesor emeritus dr.Zvonimir Šeparović,bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu,viktimološko-juridički je osvijetlio sankcionirano Matvejevićevo zlodjelo klevete, u svom eseju “Kleveta je ozbiljan zločin”,u kulturnom tjedniku Hrvatsko slovo br.791.,od 18.06.2010.Golemi su odjek u javnosti dobili članak Darka Kovačića “Matvejevićeva vješala za hrvatske književnike”, u zagrebačkomu tjedniku Fokus od 11.11.2005. i politološki esej prof.dr.Zdravka Tomca “Predrag Matvejević brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta” (Fokus od 25.04.2008.).Na ponovljeno Matvejevićevo zlodjelo klevete,počinjeno u talijanskom dnevniku CORRIERE DELA SERA 13.05.2011.,Pešorda je uzvratio novom tužbom i otvorenim pismom javnosti o Matvejeviću koji “ubija istinu, kleveće Hrvate i Hrvatsku” i “dezinformira talijansku javnost o biti velikosrpske invazije na hrvatske zemlje i narod zapadno od Dunava i Drine”(Hrvatsko slovo br.893.,Zagreb,01.06.2012.)

Pešorda je član: Matice hrvatske od 1970., Društva pisaca BiH od 1972., društava hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, HKD Napredak, Udruge Hrvatska-Irska. Redoviti je član Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine od 2000.

Nagrade

•    1970. je dobio nagradu prvih “Šimićevih susreta” u Drinovcima za pročitanu pjesmu “Tužbalica”;
•    1972. je dobio nagradu izdavačke kuće “Svjetlost” u Sarajevu za knjigu pjesama “Život vječni”;
•    1976. je dobio godišnju nagradu dnevnika “Oslobođenje” u Sarajevu za komentar “Zašto šutnja?”;
•    1981. je dobio godišnju nagradu za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine za pjesničku knjigu “Slušam tvoj glas”;
•    1996. dodijeljeno mu je najviše državno odlikovanje Republike Hrvatske za osobite zasluge za kulturu, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
•    2007. je dobio 1. nagradu Dubravko Horvatić, za poemu “Baščanska ploča”, objavljenu u Hrvatskom slovu 2006. godine.
•    2009. je dobio godišnju Nagradu Antun Branko Šimić za knjigu “Baščanska ploča, poema”.

izvor biografije: http://dhk.hr/

Tekst preuzet sa: http://mojzagreb.info/zagreb/hrvatska/mile-pesorda