Katolički teolog za Oslobođenje govori o toleranciji, ekumenizmu i međureligijskom dijalogu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a otkriva i razloge svog zanimanja za kršćansko-muslimanski dijalog.
Dr. Tomislav Kovač, pročelnik Katedre fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, sudjelovao je na nedavno održanom ekumenskom i međureligijskom okruglom stolu pod nazivom “Zajedno na putu prema Bogu – O vjeri, toleranciji i suživotu” u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Zagrebu.
Profesore Kovač, možete li podijeliti Vaše dojmove o okruglom stolu u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu?
Ovaj okrugli stol bio je planiran za ožujak ove godine, kao duhovna i društvena tema u vrijeme korizme. Zbog epidemioloških mjera, morao je biti odgođen, pa je održan krajem listopada, u tjednu kada se obilježava i međureligijski Dan duha Asiza. Moji osobni dojmovi su izuzetno pozitivni.
Ekumenski dijalog
Prije svega mi je drago što smo se, nakon duže stanke uzrokovane pandemijom, mogli ponovno sastati u ekumenskom i međureligijskom ozračju. Bilo mi je lijepo ponovno biti s dragim kolegama, predstavnicima Rimokatoličke, Pravoslavne i Protestantske crkve te židovske i muslimanske zajednice.
Što biste izdvojili kao glavne teme skupa?
Središnja pitanja o kojima smo raspravljali na ovom okruglom stolu bila su kako živjeti svoju vjeru pored onih koji vjeruju na drugačiji način ili pak uopće ne vjeruju? Je li vjera drugih prijetnja ili obogaćenje? Kako kao vjernici možemo svjedočiti i pridonijeti suživotu u sekularnom društvu? Svatko od izlagača podijelio je svoja razmišljanja polazeći od konkretnog života, nastojeći istaknuti konstruktivnu dimenziju svoje vjere. U ovim teškim i otužnim vremenima pokušali smo poslati poruku nade i solidarnosti široj društvenoj zajednici. Sama činjenica da smo se okupili kao kršćani, Židovi i muslimani, u prijateljskom duhu, za mene je već pozitivna poruka. Veselim se nastavku sličnih inicijativa čim bude moguće.
Kako podsjećaju organizatori, okrugli stol u Zagrebu organiziran je na 55. godišnjicu objave deklaracije Nostra Aetate o odnosu Katoličke crkve prema nekršćanskim religijama (28. 10. 1965.), ujedno i na Mevlud, rođendan Muhamedov.
Istina je da su se, na dan održavanja okruglog stola, poklopile ove dvije obljetnice, zajedno s dvadesetom obljetnicom održavanja međureligijske molitve “u duhu Asiza” u Zagrebu. To je simpatična slučajnost, koja na simboličan način pokazuje našu duhovnu povezanost.
Svjedočimo pandemiji infekcije Covid-19, prema Vašem mišljenju, na koji način se ovo iskustvo danas odražava na ljude, duhovnost, toleranciju, dijalog među religijama, na ljude općenito?
Ove godine svi smo pod dojmom pandemije koronavirusa, koja je zahvatila cijeli svijet i uzdrmala naš uobičajeni način života. Nažalost, puno je ljudi oboljelo i umrlo od tog virusa, mnogi su također izgubili posao i egzistencija im je ugrožena. Živimo doista u neizvjesnim vremenima, punim ljudskih, političkih i gospodarskih izazova.
Papa Franjo u svojoj najnovijoj enciklici Fratelli tutti (Svi smo braća) je istaknuo kako je pandemija Covid-19 otkrila naše lažne sigurnosti i pokazala koliko ovisimo jedni o drugima na svim razinama života i društva. Ova svjetska tragedija, kako kaže, osvijestila nas je da pripadamo istom čovječanstvu i istoj svjetskoj zajednici, da plovimo na istom brodu koji trenutno prolazi kroz oluju, iz koje se nitko ne može spasiti sam, nego se samo zajedno možemo spasiti. Posljednjih mjeseci doista vidimo koliko su nam potrebni drugi: od liječnika i medicinskog osoblja koji obavljaju herojski posao, preko prodavača hrane, lijekova i drugih potrepština bez kojih ne bismo mogli živjeti, sve do onih koji su na bilo koji način involvirani u život društva, od znanstvenika i gospodarstvenika do obrazovnih, kulturnih i drugih ustanova i medija itd. No, isto tako, ova svjetska sanitarna kriza, kaže papa, prilika je da revidiramo globalnu ekonomiju i svoj odnos prema okolišu te da naučimo jedni s drugima živjeti kao braća i sestre, u ljudskoj, materijalnoj i duhovnoj solidarnosti. Vjernici su najpozvaniji tome pridonijeti.
Slažete li se s tvrdnjama da tolerancija nikad nije dovoljna? Kako biste Vi definirali toleranciju?
Tolerancija je tek početak suživota, nipošto nije cilj. Postoje dva vida tolerancije: negativan i pozitivan. Negativni vid tolerancije je podnositi ili trpjeti drugoga, to je prvo značenje latinske riječi tolerare. Naravno, i to je važno: bolje je podnositi nekoga, nego ga mrziti ili proganjati. Međutim, puno je važnije razvijati pozitivni vid tolerancije, koji uključuje poštovanje i obzirnost prema drugome, spremnost da se drugoga prihvati kakvog jest i da ga se uključi u prostor zajedničkog života. Iz kršćanske perspektive, tolerancija nije dovoljna, nego je ljubav u zajedništvu s drugima ideal koji treba ostvariti.
Zašto je tolerancija među ljudima uvijek teško ostvariv ideal?
Danas je svijest o toleranciji prilično raširena, ali se tolerancija često pogrešno shvaća. Biti tolerantan ne znači sve prihvaćati, bez kritičke prosudbe ni vlastitoga stava. Samo izgrađena osoba, koja ima svoj identitet i sustav vrijednosti, može prihvaćati različitost drugoga. Zato su za istinsku toleranciju važni odgoj i obrazovanje, kako unutar obitelji, tako i u okviru škole, medija, politike i vjerskih zajednica. Najčešće zapreke toleranciji su neznanje ili pogrešno znanje o drugome, umišljenost i samodopadnost, nacionalizam, ideološki i vjerski fanatizam…
U svom znanstvenom radu bavite se, među ostalim, istraživanjem međureligijskog dijaloga između kršćana, Židova i muslimana u suvremenoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, doktorirali ste o temi “Crkva gleda s poštovanjem i muslimane (NA3). (Post)koncilski zaokret u odnosima Katoličke crkve prema islamu i njegovi teološki izazovi”. Što je potaknulo Vaše zanimanje upravo za kršćansko-islamski dijalog?
Odrastao sam u Francuskoj, gdje se već krajem 1980-ih godina moglo uočiti da će islam postati jedno od velikih pitanja europskih društava. Nakon njujorškog atentata 11. rujna 2001. u svijetu su paralelno porasli islamski radikalizam i islamofobija, često se govori o “sukobu civilizacija”, a da se ozbiljno ne analiziraju uzroci tog “sukoba” ni mogućnosti kako ga nadići. U isto vrijeme, od Drugog vatikanskog koncila Katolička crkva jako naglašava potrebu međureligijskog dijaloga, osobito sa Židovima i muslimanima. Ujedno me zanima povijesni, kulturološki i multireligijski kontekst Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To su neki od razloga koji su me potaknuli da, u sklopu poslijediplomskog studija na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu u Švicarskoj, znanstveni rad posvetim islamu i kršćansko-muslimanskim odnosima u vidu međusobnog upoznavanja i razvijanja dijaloga i suživota kako u europskom, tako i u našem regionalnom kontekstu.
Islam pokazuje koliko je religija još važna u našem (post)modernom, sekularnom i hipertehniciziranom svijetu. S druge strane, isto tako pokazuje do kakvih oblika fanatizma i nasilja može dovesti religija kada je pogrešno protumačena i usmjerena ili kada izbjegava znanstveno-kritičku misao. Mislim da muslimani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imaju puno potencijala Europi i svijetu pokazati neko drugo lice islama, koje može biti kompatibilno sa zapadnom civilizacijom.
Kako ocjenjujete aktualni ekumenizam i međureligijski dijalog u BiH i Hrvatskoj? Je li u moći svakoga pružiti ruku drugom i drugačijem?
Ekumenski i međureligijski odnosi na našim prostorima uglavnom su formalne naravi i prečesto politički opterećeni. Još postoji puno poteškoća na praktičnoj razini i u mentalitetima ljudi. Povijesne nedaće, osobito rane i nepravde nedavnoga rata, kod mnogih su ostavile duboke tragove. Isto tako, na ovim prostorima religija i narod se obično poistovjećuju i postoji uska veza između religije i nacionalizma, što uvelike otežava međusobne predodžbe i odnose. Treba također priznati da su vjerske zajednice u poslijeratnom razdoblju do danas općenito premalo učinile za izgradnju pomirenja i razvijanje kulture dijaloga, istinske tolerancije i suživota. To su objektivni propusti, pogotovo kada znamo koju važnost vjera i religija još imaju u životu ovdašnjih naroda.
Treba osvijestiti da ekumenizam i međureligijski dijalog ne znače odreći se svog vjerskog ili nacionalnog identiteta. Dijalog ima, prije svega, teološku osnovu, koja nadilazi nacionalne i konfesionalne interese. On je konkretna prilika za svjedočenje svoje vjere i za zajedničko djelovanje za dobrobit društva. Ljubav prema Bogu pretpostavlja ljubav bližnjemu, bez iznimke. Radi se o vjerodostojnosti deklariranih vjernika. Vjerski autoriteti i službenici najpozvaniji su pokazivati primjer takvog ponašanja.
Kako gledate na općeprisutan strah od islamizacije Europe, je li ovaj strah realan? Može li međureligijski dijalog spriječiti nasilje i ekstremizme?
Strah od islamizacije Europe je u mnogočemu razumljiv. On je, prije svega, rezultat višedesetljetne neuspjele integracije imigrantskih populacija, poglavito iz arapsko-muslimanskog svijeta, u mnogim zapadnoeuropskim zemljama. Te su populacije posljednjih pedeset godina u stalnom demografskom porastu, a njihov broj se posebno povećava novijim migracijama. Samo u posljednjih petnaestak godina broj muslimana u Europskoj uniji je od 16 milijuna porastao na gotovo 30 milijuna. Često se događa da imigrantske populacije stvaraju paralelno društvo u državama u kojima žive, odbijaju prihvatiti europske vrijednosti, nameću svoje obrasce življenja i ponašanja te uvelike mijenjaju dinamiku društva. Tome treba dodati raširenu delinkvenciju, protubjelački rasizam, zabrinjavajući porast etnoreligijskog separatizma i islamskog radikalizma.
Europljani i muslimani
Predugo su političke vlasti u europskim zemljama zatvarale oči pred ovim problemima i socijalnim davanjima kupovale su mir. Nažalost, situacija se trajno pogoršava i mnogi Europljani se doista boje sve većeg utjecaja islama gotovo u svim sferama društvenog života. Europljani i pridošli muslimani rješenje moraju pronaći zajedno. Za uspješniju integraciju neeuropskih populacija neophodno je još više uključiti međukulturalni i međureligijski dijalog, od institucionalne do bazične razine. Treba uspostaviti međusobno povjerenje, upoznati jedni druge, razgovarati i surađivati, educirati djecu i mlade, senzibilizirati društvo, motivirati poslodavce itd. To je dugotrajan proces u kojem vjerske zajednice mogu i moraju puno pridonijeti.
Značaj kulture u jačanju međureligijskog dijaloga je često u drugom planu iako kultura i umjetnost svojim univerzalnim vrijednostima spajaju ljude, možete li u tom kontekstu ocijeniti aktivnosti i postignuća HKD-a Napredak?
Hrvatsko kulturno društvo Napredak važna je kulturna institucija na ovim prostorima. Njezin doprinos u promicanju kulture i obrazovanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i široj regiji je uistinu velik. Možemo reći da je Društvo po naravi kozmopolitsko, ono ne povezuje samo Hrvate nego je otvoreno i pripadnicima drugih naroda. Na taj način također pridonosi susretu kultura i religija, koji je toliko važan na našim prostorima.
Kao što kažete, kultura po sebi nema granica, ono što je dobro, istinito i lijepo je doista univerzalno i obogaćujuće za svakoga. Vjera i kultura prirodno su povezane i oduvijek utječu jedna na drugu. Naš nedavni ekumenski i međureligijski okrugli stol pokušao je to na svoj način pokazati. Zato bih i ovdje želio pohvaliti prekrasnu suradnju s osobljem HKD-a Napredak u Zagrebu, osobito s gospođom Slavicom Mijić Lukač i gospodinom Marijom Miloševićem. Vjerujem da ćemo i ubuduće razvijati slične projekte.
Intervju Jadranke Dizdar s dr. sc. Tomislavom Kovačom objavljen je na web stranici sarajevskog lista Oslobođenje 3.12.2020. godine koji u cijelosti prenosimo.
