Hrvatska mlada lirika poznati je zbornik iz 1914. godine u kojemu su sakupljene pjesme dvanaest pjesnika, među koje su uvrštene i pjesme Ive Andrića. Osim Andrića u zbornik su uvršteni i sljedeći pjesnici: Vladimir Čerin, Vilko Gabarić, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Augustin Ujević, Milan Vrbanić, Ljubo Wiesner, Nikola Polić te Fran Galović. Oni su pisali po uzoru na A. G. Matoša i Vladimira Vidrića, a svojim su djelima ostavili značajan trag u hrvatskoj književnosti dvadesetoga stoljeća. Zajedničko tim pjesnicima bilo je njegovanje kulta forme te opisa pejzaža kao prevladavajuće teme. Taj zbornik tiskan je u Zagrebu u nakladi Društva hrvatskih književnika i prva je knjiga u kojoj su objavljene Andrićeve pjesme.
Prema riječima Ljube Wiesnera, urednika i autora predgovora izdanju, ova je knjiga među redovitim izdanjima Društva hrvatskih književnika i ne predstavlja nikakvu antologiju najmlađe hrvatske lirike. Taj je pregled nepotpun i u okviru je kratke informativne skice te ne daje cjelovitu sliku pokreta koji ima značenja jedne pjesničke škole.
Njihove nadarenosti teško je ocijeniti i nije lako odrediti vrijednost pojedinca među njima i mada se gdjekoji ističu, sve, što bi se o njima dalo reći, zvoni još vrlo nejasno i možda će vrijeme dokazati netočnost suđenja i nada.
… Ovako bi se u dvije, tri crte svršio nacrt novih lirskih nastojanja. Ali program umjetnosti još uvijek nije iscrpen. Ovo su obećanja. Na pragu u Novo ovo su tek vrata. Ovo je uvod.
Hrvatska mlada lirika tiskana je neposredno prije Prvoga svjetskog rata, pa nakon više od sto godina od njezina izlaska, gledano iz povijesne perspektive, postala je datumom zaokruživanja jedne epohe.
Zanimljiv je i opis književnika Ive Andrića koji je, kao i opise ostalih književnika uvrštenih u zbornik, napisao urednik izdanja Ljubo Wiesner.
IVO ANDRIĆ: Najčudesniji Sarajlija: bez i najmanjeg turskog atavizma, nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi što zare tugu njegovih ženstveno čežnjivih snova. Odviše bez energije, da bi pisao duge članke. Kratak kao prolaznost avanturističke ljubavi. Princ bez dvorca, paževa i princeze. Zimi se nadiše kavanskog zraka, da bi se u proljeće liječio dahovima razbujalih livada. Nesretan kao svi artisti. Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost.
(urednik izdanja o Ivi Andriću u knjizi Hrvatska mlada lirika, 1914., objavljeno na 147. stranici)
U Hrvatskoj mladoj lirici objavljene su četiri Andrićeve pjesme, od kojih jedna od njih nosi naslov Lanjska pjesma.
Lanjska pjesma
Mirišu silno bijeli cvjetovi
i pada sitna kiša proljetna,
ja kisnem sam.
O nitko ne zna, kako je
teško hodati sam i bolestan,
bez ikog svoga,
u zlatno proljeće.
U srcu mome nema ljubavi,
u srcu mom su davni spomeni,
davni i mučni.
Silno mirišu bijeli cvjetovi,
Kisnem. Bez mira, bez ljubavi
Sam i žalostan.
