Osamnaestog svibnja ove godine navršava se 80 godina od smrti Katarine Milke Trnine, jedne od najvećih opernih pjevačica svjetskog glasa koja je dio svog imetka ostavila Hrvatskom kulturnom društvu Napredak želeći i na taj način pomoći razvoju novih mladih talenata koje je Napredak stipendirao. Tim povodom ovim člankom želimo podsjetiti na njenu umjetničku i ljudsku veličinu.
Katarina Milka Trnina rođena je 19. prosinca 1863. u malom moslavačkom mjestu Vezišće, nedaleko od Ivanić-Grada kao drugo dijete u obitelji Tone i Franjice Trnine. Otac Tone bio je mlinar, a nakon jednog povratka sa sajma umire od posljedica upale pluća.
Nakon očeve smrti,u dobi od šest godina Milka najprije odlazi u zagrebačko Odgojilište sestara milosrdnica, a potom brigu o njoj preuzima ujak, hrvatski književnik Janko Jurković, dok majka Franjica i stariji brat Milan ostaju u Vezišću.
Trnina se školovala u Zagrebu kod Ide Wimberger Brkić i na bečkom konzervatoriju u klasi Josepha Gänsbachera.1883. godine je diplomirala sa zlatnom medaljom, ali to nije bilo dovoljno za angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa je posao potražila izvan svoje zemlje. Umjetničku karijeru počela je 11. travnja 1882. godine na sceni Zagrebačke opere, debitiravši kao Amelija u Balu pod maskama Giuseppea Verdija.
Od 1883. do 1890. godine angažirana je u opernim kazalištima u Leipzigu, Grazu i Bremenu, a 1890. godine postaje prvakinja Kraljevske dvorske opere u Münchenu – bavarski princ imenovao ju je kraljevskom bavarskom komornom pjevačicom (Käniglich Bayerische Kammersängerin).
Princ Leopold Bavarski joj je 1895. godine dodijelio Ludwigovu medalju, a po njegovoj je preporuci nedugo nakon toga pozvana na formalnu proslavu krunidbe cara Nikolaja II. u Rusiji 1896. godine. Katarina Milka je prihvatila ponudu i otputovala u glavni grad Rusije, gdje je 5. lipnja 1896. održala koncert pred novim vladarima Rusije. Njezina je izvedba, kako piše specijalizirana internetska stranica Opera Lively, na ruskog cara ostavila snažan utisak, posebice arija Liebestod, koju je Milka otpjevala na caričin zahtjev.
Liebestod je naziv finalne arije u glazbenoj drami Tristan i Izolda Richarda Wagnera. Nakon uživanja u impresivnom glasu Milke Trnine, novi vladar Rusije Nikolaj II. joj je poklonio dijamantni broš s rubinima, dok joj je carica poklonila narukvicu s dijamantima.
Milka Trnina ostaje prvakinja Kraljevske dvorske opere u Münchenu sve do 1905. godine. U to je vrijeme često gostovala u Beču, Dresdenu, Moskvi i drugim važnijim opernim sjedištima, poput londonskog Covent Gardena. Od 1896. pjeva u SAD-u, a od 1900. u njujorškom Metropolitanu. Osim opernih nastupa, Trnina je vrlo često pjevala i kao koncertna pjevačica.
5. ožujka 1898., nakon velikih uspjeha na europskim i američkim pozornicama, došla na gostovanje u Zagreb kao prvakinja dvorske opere u Münchenu. Trnina je uvijek ponosno isticala svoje hrvatsko podrijetlo tako da je na novoj, tek tri godine staroj zagrebačkoj pozornici, pjevala je na hrvatskom jeziku. Nastupila je u četiri uloge: u Wagnerovoj Elizabeti, Verdijevoj Aida i kao Leonora u Trubaduru, te u Beethovenovom Fideliu. Nakon tih nastupa Hrvatsko narodno kazalište ju je imenovalo doživotno svojom počasnom članicom.
Prilikom tog posjeta Zagrepčani su joj priredili rijetko viđeno slavlje bila je obasuta mnoštvom poklona. Budući da je i prijateljevala s velikim hrvatskim izumiteljem Nikolom Teslom novac od oproštajne predstave dala je u korist Društva za poljepšavanje Plitvičkih jezera i Teslinoj rodnoj Lici, a u znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo Slapom Milke Trnine. Također, imenovana je i počasnim profesorom Muzičke akademije u Zagrebu, a osnovan je i fond njezina imena za darovite mlade pjevače.
Afirmirala se kao jedna od najvećih interpretkinja Wagnerovih likova (posebice Izolde iz Tristana i Izolde). Bila je prva Kundry u Parsifalu koji se 1903. izvodi u njujorškom Metropolitanu, prvi put izvan Wagnerova svetišta Bayreutha. Tim povodom zabilježen je njezin poznati sukob s Wagnerovom udovicom Cosimom Liszt koja nije dopuštala odlazak Parsifala iz njemačkog Bayreutha, a Trnina je tvrdila da Wagner ne smije ostati povlastica malobrojnih jer pripada cijelom svijetu. Kritičari su smatrali da je Wagnerove junakinje pjevala onako kako je to Wagner zamišljao.
Premda je u prvom redu bila wagnerijanska pjevačica, veličanstveno je interpretirala i uloge van svog faha pa je tako godine 1900. Trnina u engleskoj praizvedbi Tosce u Londonu oduševila i samog skladatelja te opere Giacoma Puccinija, koji je poslije izjavio da se nijedna pjevačica u ulozi Tosce ne može mjeriti s Trninom. U toj je ulozi Trnina godinu dana kasnije 1901. godine također zablistala i na sceni njujorške Metropolitan opere,često divljenje njezinim glasom je iskazivao i veliki talijanski dirigent Toscanini koji ju je pozdravljao kao “najveću svjetsku umjetnicu”.
Najbolji kritičari njezina doba opisali su je kao izrazito dramski sopran, velikog raspona i volumena. Smatrana je najvećom interpretkinjom epohe, podjednako sjajnom pjevačicom koliko i glumicom.
Njezin impresivan repertoar obuhvaćao je 65 zahtjevnih sopranskih uloga, a tijekom blistave dvadesetčetverogodišnje karijere ostvarila je čak 1200 nastupa, surađujući pritom s najglasovitijim dirigentima i pjevačkim kolegama, među kojima je u nekoliko navrata bio i tenor Enrico Caruso koji nije skrivao oduševljenje Trninom.
Veliki zaljubljenik u Wagnerova djela i glas Milke Trnine, bio je švicarski tvorničar čokolade Carl Russ-Suchard. To oduševljenje, naklonost, a možda i ljubav iznjedrilo je priču da je poznata čokolada Milka dobila ime u čast Milke Trnine.
Na vrhuncu slave, u godinama kad operni umjetnici tek daju najbolja ostvarenja, Trnina, je zbog kronične upale ličnog živca odlučila da više neće pjevati, pa je zbog toga nakon izvedbe Walküre u Münchenu 1. rujna 1906. godine, jednom se rečenicom oprostila od publike „Danas sam nastupila zadnji put!”.
Tada se na nekoliko godina povukla u osamu svoje vile u bavarskom gradiću Berchtesgadenu. Nakratko je otišla i u Ameriku gdje je na Institute of Music Art u New Yorku podučavala pjevanje.
U Zagreb se vratila 1913. godine, gdje se skrasila na povijesnome Gornjem gradu, u četvrti svog djetinjstva. Najpoznatije njezino boravište u Zagrebu bila je Demetrova broj 5, gdje je na prvome katu stanovala i podučavala svoje učenike. Ostatak života provela je posve distancirana od zagrebačke društvene scene, premda je sve te godine vrlo često i uvijek anonimno potpomagala i poučavala darovite i mlade ljude. Bavila pedagoškim radom, odgojivši nekoliko vrsnih pjevačica, a njezina je učenica neko vrijeme bila i znamenita Zinka Kunc. U Zagrebu je ipak jednom ponovno nastupila, ali u dobrotvorne svrhe.
Dvije godine prije smrti sljedećom je izjavom potvrdila svoje životno uvjerenje: „Umjetnički život je težak i mučan, svim time, da još jednom na svijet dođem i da mogu birati, ne bi drugo zvanje odabrala“.
Umrla je 18. svibnja 1941. u Zagrebu od upale pluća.
Kako je umrla u jeku ratnih sukoba Drugog svjetskog rata, vijest o njezinoj smrti obišla je svijet tek nakon dvije godine. Sahranjena je zagrebačkom Mirogoju.
Velika umjetnica nije zaboravljena u svojoj domovini Hrvatskoj. Ime Milke Trnine nose jedna osnovna i jedna glazbena škola, kao i ugledna godišnja Nagrada za interpretacijska postignuća na području klasične glazbe Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.
Njezinim su imenom nazvane ulice u desetak hrvatskih gradova, ali i jedan od najljepših slapova u nacionalnom parku Plitvička jezera, te brojna amaterska kulturna i pjevačka društva među kojima je najpoznatiji mješoviti zbor iz njenog rodnog kraja Vokalni ansambl “Milka Trnina” iz Ivanić Grada. Kao spomen na nju sačuvani su Dom kulture s njezinim imenom i njezina bista u Vezišću, kazališni plakati, fotografije i pisma.
Nažalost, Trnina nije ostavila zabilježeni trag svoje umjetnosti, dala je uništiti sve svoje snimke smatrajući ih nedovoljno kvalitetnim.
Prekrasne i dragocjene kostime oporučno je ostavila kući u kojoj je počela karijeru, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a brojne zaklade kao pomoć siromašnima svjedočile su o humanom liku velike umjetnice.
(U tekstu su korišteni materijali: MUZIČKA ENCIKLOPEDIJA 3/Svezak (JAZU) – Zagreb 1977., ; HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE ;1894-1969 – Enciklopedijsko izdanje ; STO GODINA OPERE (1870./71. – 1970./71.)
Tekst priredila: Arijana Gigliani Philipp, prof.
