U dvorani Napretkovog kulturnog centra u Zagrebu, u petak, 17. svibnja 2019. godine, održana je književna večer pod nazivom “Željko Kocaj i prijatelji”, na kojoj su pored književnika Željka Kocaja sudjelovali Vatroslav Matić, prof. i Ksenija Banović, književna prevoditeljica.
Odabrane stihove i ulomke iz knjiga čitali su Ivan Kocaj i Anita Grabovac, glumica Amaterskog kazališta Nova Bila, dok je kantautor Ivo Jandrić izveo nekoliko pjesama koje je uglazbio na stihove Željka Kocaja.
“Lako je tako pisati. Živjeti u Zagrebu i pisati. To ti je lako, kao napiti se vode iz pune čaše. Svi važni književnici žive u Zagrebu. A zašto su važni? Jer ih mediji predstavljaju važnima. Što možemo mi jadni iz provincije?! Po rođenju su nas odredili za luzere. O čemu da mi pišemo?”, rekla je, između ostalog, u svom uvodu prevoditeljica Ksenija Banović.
Književnik Željko Kocaj po rođenju sarajlija, veći je dio svog djetinjstva i odrastanja proveo u Vitezu gdje i danas živi. Završio je studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a da se i u “provinciji” ima o čemu pisati, na najbolji način nas je u to uvjerio objavivši do sada 11 naslova, od toga šest knjiga proze, dvije zbirke poezije te zbirka eseja, recenzija i reagiranja.
Iako nije imao privilegije “gradskih” pisaca, Željko Kocaj je dobitnik nagrade “Ranko Marinković” Večernjeg lista za priču za 2003. godinu, kao i pjesničke nagrade Književne kolonije “Grah za Iliju Ladina” za 2016. godinu. U izvedbi HKC Nova Bila postavljena je njegova predstava “Lanac sreće” u režiji Anele Križanac, a urednik je većeg broja publikacija, monografija i časopisa. 2017. godine objavio je svoj prvi roman “Ubojstvo u Busovači”. Član je Hrvatskog društva pisaca Zagreb i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne Mostar.
Kocaj se u svojim pisanjima ne bavi “velikim temama i velikim ljudima”, nego svoju inspiraciju za pisanje pronalazi u “malim ljudima”, njihovim životima, te onim sitnim detaljima, na jedan fini način, filigranski precizno, govori o svim malim stvarima koje sačinjavaju život. U nekim svojim dijelovima opisa pomalo podsjeća na andrićevsko pisanje, a valjda se to tako i rađa u piscima toga kraja.
O Kocaju najbolje govore njegovi tekstovi i pjesme, koje su prijatelji odabrali i pročitali ove večeri. Skladbe Ive Jandrića na tekstove Željka Kocaja, tekstualno i načinom izvođenja podsjetile su na neke, stare dobre, pjesme sarajevskog kantautora Kemala Montena koje su na osebujan način upotpunile ovu večer.
Književna večer je završila u ugodnom druženju književnika i publike sa željom za ponovnim druženjem i možda nekim novim romanom ili zbirkom poezije Željka Kocaja.
