U subotu, 30. ožujka 2019. u Napretkovom kulturnom centru održano predstavljanje knjige “Nije dobro, ali nade ima – Europa i njezina dilema” autora dr. sc. fra Luke Markovića. To je sedamnaesta po redu knjiga fra Luke Markovića u kojoj je urednik objedinio 45 eseja objavljivanih u periodu od 2016. do kolovoza 2018. godine u Glasu Koncila, Svjetlu riječi i Katoličkom tjedniku u šest tematskih cjelina koji govore o problemima današnje Europe, a naročito o odnosima unutar EU kao i o situaciji na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
O knjizi su govorili mons. Ivan Miklenić, gl. urednik “Glasa koncila”, prof. dr. sc. Nino Raspudić, recenzent knjige, dr. sc. fra Vjeko Eduard Tomić, urednik i dr. sc. fra. Luka Marković, autor. U glazbenom dijelu programa nastupio je Mješoviti pjevački zbor „Jelačić“ iz Zaprešića. Na početku predstavljanja predsjednik Napretkovog kulturnog centra prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić, pozdravio je goste i predstavljače i izrazio zadovoljstvo što je za predstavljanje ove knjige odabran Napretkov kulturni centar kao mjesto susreta i dijaloga.
O knjizi i autoru, prvi je biranim riječima govorio Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila koji autora poznaje kao redovnika, ali i kao znanstvenika koji je o svim problemima spreman govoriti otvoreno.
Svi predstavljači složili su se da je najveća vrijednost knjige upravo otvorenost sa kojom problemima pristupa i o njima govori fra Luka Marković, jer upravo iskren pristup problemu i otvoren dijalog, mogu dovesti i do njegovoga rješenja.
Nije čest slučaj da na predstavljanjima knjige autori tako iscrpno govore o svojoj knjizi i razlozima njenog nastanka. Ovoga puta, autor je to napravio i na najbolji način prikazao sve ono što ga je nagnalo da je napiše. Svaki izvod iz tog izlaganja narušio bi ideju o razlozima zbog kojih je napisana, pa upravo iz tih razloga izlaganje fra Luke Markovića prenosimo u cijelosti.
„Nije dobro, ali ima nade – Europa i njezine dileme“
Zašto ovakav naslov knjige?
Na ovakav naslov potakao me razgovor dvojice novinara uživo na televiziji prije dvadesetak godina. Pita Nijemac Izraelca kakvo je stanje u Izraelu. Ovaj mu odgovara da je dobro, ali da nema nade. Mislio je na to da se čovjek može naviknuti na stanje u kojem se nalazi država Izrael, kontinuirano izložena sukobljavanju s Arapima. Na upit izraelskoga kolege, kaže Nijemac da je stanje u Njemačkoj loše, ali da ima nade. Naime, u to vrijeme je u Njemačkoj zbog ujedinjenja s bivšim DDR-om vladala velika nezaposlenost. Pa ipak Nijemac je optimističan što se tiče budućnosti. I doista Njemačka i Europa imaju nade, unatoč svim problemima, ukoliko se politička birokracija počne ponašati odgovorno prema povjerenom zadatku, ukoliko počne probleme rješavati, a ne potiskivati pod tepih. A problema ima podosta.
Probleme s kojima se europski čovjek danas suočava pokušao sam predočiti u ovoj knjizi u šest točaka.
- Jedan od važnih problema, koji se sustavno potiskuju, jest i neriješeno nacionalno pitanje u mnogim europskim državama (Španjolska, Belgija, Britanija, Kosovo). Budući da dolazim iz BiH za mene je važno pitanje pronalaženja dugotrajnoga mira na prostorima te države. Sukobi u BiH, koji su mogući ukoliko potraje sadašnje stanje, mogu potaknuti izbijanje nemira i u drugim dijelovima Europe. A da ne bi do toga došlo, potrebno je konačno pronaći političko rješenje za tu zemlju. Preduvjet toga jest rješenje nacionalnoga pitanja, uređenje te države tako da sva tri konstitutivna naroda budu zadovoljna. Naravno da to ne isključuje i građansku slobodu manjina. U ovako uređenoj BiH smatram opravdanim zahtjeve hrvatskoga naroda za vlastitom izbornom jedinicom, pa i vlastitom nepovezanom federalnom jedinicom. Preduvjet za postizanje toga cilja jest prije svega unutar hrvatski dijalog. U tom dijalogu se mora jasno doći do rješenja koje bi zadovoljavalo i prava onih koji ostanu izvan geografskoga hrvatskoga prostora. A to se može postići time da se Hrvatima na prostoru na kojem su većina Bošnjaci ili Srbi garantiraju sva ljudska, vjerska i nacionalna prava, ona ista koja bi uživali Srbi i Bošnjaci u hrvatskoj, nepovezanoj federalnoj jedinici. Kod toga unutar hrvatskoga dijaloga treba biti jasno da probleme ne mogu rješavati isti oni ljudi koji su dobrim dijelom do njih i doveli. Zato Crkva, intelektualci i udruge moraju izvršiti pritisak na HDZ, koji desetljećima zastupa hrvatske interese u BiH, da se reformira, očisti od onih nakupina prljavštine koja se skupila u tom dugom periodu vladavine. Jer gdje god jedna grupa ljudi vlada duže vremena, tamo dolazi do nepotizma i korupcije. Treba učiniti sve da, pogotovo lokalnoj razini, na odgovorne pozicije dođu pošteni i sposobni ljudi. Jer ukoliko ne dođe do toga, nestat će Hrvati s prostora Bosne i Hercegovine. Jer dobar dio krivice za sadašnji, jako opasni trenda iseljavanja Hrvata iz BiH snosi loša politika HDZ-a, pogotovo na lokalnoj razini, gdje pojedinci samo mijenjanju pozicije.
- Drugo pitanje kojim se bavim u ovoj knjizi jest susret Europe s političkim islamom. Nažalost, Europa se u svojem neznanju odnosi prema islamu često kao prema kršćanstvu, zaboravljajući da kršćanstvo koje je prošlo proces znanstvenoga prosvjećenja, demitologizacije, sekularizacije nije isto što i islam koji se u procesu negativne renesanse okrenuo političkim ambicijama. To je i razlog da današnji islamski svijet poznaje uglavnom islamske ili vojne diktature. Posljedica krivoga postavljanja prema muslimanskim pridošlicama u Europu jest sve veći broj muslimanskih geta u velikim europskim gradovima u kojima se odvija četo paralelni život. Taj se problem pojačava s velikim prilivom izbjeglica. Kad je nedavno njemački filozof Sloterdijk upozorio kako je naivna ideja nekih političara kako je u takvim uvjetima moguće stvoriti svjetskoga, globalnoga građanina u Europi, razapeli su ga određeni mediji. Doista je smiješno vjerovati da se na istoj ideološkoj liniji mogu naći sekularizirani europski čovjek i potpuno religiji okrenuti muslimanski pridošlica. Na to upućuje sve učestaliji teror s obje strane. Jačanje političkoga islama, koji ne preže niti od terora, jača u Europi i desne, radikalne snage. Zar nam o tome ne govori nešto zadnjih atentata bolesnoga europskoga rasiste protiv nedužnih muslimana u Novom Zelandu? Ili zar o tome ne govore nešto i teroristički čini koje su u Europi iz revanšističkih pobuda izveli islamisti nekoliko dana nakon toga?
U znanstvenoj knjizi „Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije“ koja je izašla 2013. u Sarajevu (Rabic), čije je dijelove prenijelo i Sarajevsko Oslobođenje u 21 feljtonu, sam upozorio da ćemo dobiti „islamsku Europu“ ukoliko ne dođe do „europskoga islama“, mislio sam islama oslobođenog povijesnih zabluda kako je svaka riječ u Kuranu od Boga. Zar se danas to ne vidi? Europe postaje sve sličnija mnogim islamskim zemljama, području terora i nesigurnoga života. Islamski terorizam nosi dobrim dijelom i rukopis zapadne politike, dvolične politike. Svojevremeno je poznati psiholog Karl Gustav Jung, s obzirom na odnose Sovjetskoga Saveza i Zapada, rekao kako se zapadnom svijetu u lice smije iz komunističkoga svijeta njegova vlastita sjena. Naime, htio je reći, da komunisti bez stida rade ono što zapadna politika čini u rukavicama, dvolično. Ta misao odgovara i današnjoj zapadnoj politici. I danas mnoge zapadne, europske zemlje jako dobro surađuju s fundamentalističkim islamskim zemljama kao što su Saudijska Arabija ili Iran. To da Saudijska Arabija izvozi i financira najekstremniji politički islam, ne zanima zapadne političare. Važan im je samo profit koji ostvaruju u trgovinskoj razmjeni s tom državom. Na tu dvoličnost upućuje najbolje primjer odnosa prema izbjeglicama iz islamskoga svijeta. Danas zapadni političari osuđuju Orbana, a misle isto. Koja je razlika između Orbana i ponude Europske zajednice turskom predsjedniku Erdoganu 6 milijardi eura da zadrži izbjeglice? Mnogima je važno da se predstave u očima javnosti kao humanisti i liberali. Ništa se ne čini iz istinskih humanističkih pobuda. Svojevremeno je Njemačka primila veliki broj izbjeglica u uvjerenju da će dobiti nužno potrebnu radnu snagu koja nedostaje na tržištu. Naravno, mnoge stvari su bile drugačije nego je politika mislila. Među izbjeglicama su se našli također mnogobrojni ekonomski profiteri i teroristi. Sada bi se najradije mnoge vratilo, ali demokratska procedura to ne dozvoljava. Sve to dovodi do velikih problema u Europi, problema koje se ne bi smjelo potiskivati nego rješavati. A koliko je stanje usijano, pokazuje najbolje činjenica da danas gotovo sve liberalne muslimanske intelektualce, koji su pobjegli iz islamskoga svijeta zbog svoje kritičnosti naspram političkoga islama, mora i u Europi čuvati policija. To je bio nedavno i slučaj u Berlinu za vrijeme održavanje „islamske konferencije“ na koju su poneki od tih liberalnih islamskih intelektualaca bili pozvani.
- Treće na što upozoravam u ovoj knjizi jest opasni pokušaj razgradnje europske tradicije s kršćanskim predznacima. Danas se većina liberalnih europskih intelektualaca utrkuje u vrijeđanju i omalovažavanju vlastite tradicije. Isti ti ne usuđuju se uopće progovoriti kritički o islamu, Kuranu i Muhamedu. Zašto? Zato što dobro znaju da se mogu opržiti. Na to ih upozoravaju mnogi slučajevi, pogotovo onaj s časopisom Charli Hebdo, čiji su urednici zbog kritičnosti islama u Parizu pobijeni. Bojim se da zbog mazohističkoga odnosa naspram vlastite tradicije određeni europski intelektualni, liberalni krugovi kopaju jamu sami pod sobom. Na to bi ih trebale upozoriti riječi poznatoga poljskoga filozofa Kolakovskoga, kako narod bez tradicije nema niti budućnosti.
Danas nam je jasno da čovjek ne može živjeti bez tradicije, bez vrijednosti koje mu daju smjernice u životu i nude čvrsto tlo pod nogama u vremenima krize. Gubitak tradicije otvara prostor za novo, koje bi moglo uskočiti u kriznim vremenima. Utjecaj toga novoga vidi se već danas upravo u tome da se među Isilovcima nalazi i dobar dio europskih konvertita na islam. Prazninu koja nastaje gubitkom tradicije i vrijednosti ne mogu se nositi isto svi ljudi. Europska politička elita mora znati da u političkom islamu susreće ozbiljnoga protivnika koji pretendira popuniti prazan prostor koji je nastao gubitkom zapadne tradicije, urušavanjem zapadno-kršćanskih vrijednosti. Jer politički islam zahtjeva zauzimanje za stvar islama, pa ako treba i nasiljem. Uostalom to se vidi u jasnoj diferencijaciji između islamista i liberalnih muslimana u islamskome svijetu. Zanimljivo je da se u nekim tjednicima danas u BiH govori o izdajnicima među Bošnjacima. A odnosi se na one koji ne protežiraju islam kao temelj orijentacije u politici.
U želji da se integrira sve europske građane, bez obzira na vjeru i ideologiju, govori filozof Habermas o „ustavnom patriotizmu (Verfassungspatriotismus). Naime radi se o pokušaju da se u ustav unese ono bitno što obavezuje sve građane. Dobra ideja. Ali to se u Europi može provesti samo pod uvjetom da svi to prihvate. Nužan je referendum koji sve obavezuje. Ali političari ne žele referendume, jer bi mnogi završili drugačije nego oni žele. U referendumu sigurno ne bi bilo govora o osobnoj slobodi, vjerskoj ili nacionalnoj. To ne može nikada biti pitanje referenduma. Ali zasigurno bi propale mnoge liberalne ideje koje naturaju određeni lobistički europski krugovi kako bi se što prije oslobodili vlastite tradicije. Šteta je što određeni politički krugovi u Europi ne vide da je liberalizma zakazao. Nije uspio dati dogovor na globalna pitanja. Da jest ne bismo imali danas takav kaos glede vrijednosti u svijetu. Ne bi bio toliko terorizma, pobuna i opasnoga rasta europske desnice. Zanimljivo je da politička desnica najbrže raste u najliberalnijim zemljama kao što su Francuska, Nizozemska i Njemačka. A u zadnje vrijeme je sve jača i u nordijskim zemljama. Kako bi se to prikrilo kontinuirano se upire prstom na tranzicijske zemlje koje ne žele ništa drugo nego očuvanje vlastite tradicije i kulture.
- Četvrto na što upozoravam u knjizi jest dekonstrukcija svih europskih, starih struktura, na kojima je počivalo društvo. Na tom području očit je utjecaj JAQUESA DERRIDE i njegovoga dekonstruktivizma, koji ide za rastakanjem svih starih struktura, tvrdeći da značenje jednoga pojma nije zauvijek definirano, da nema ontološko uporište. Upravo nasuprot metafizici tvrdi dekonstruktivizam da je sve podložno povijesnim promjenama. Tako pojam žensko dobiva svoj smisao samo nasuprot pojmu muško, kao i homoseksualnost nasuprot heteroseksualnosti. Derrida se služi binarnim suprotnostima kao što su žensko-muško, dobro-zlo, lijep-ružan, bijel-crn. Pri tome upozorava da svaka kultura i svako vrijeme imaju svoje pojmove i značenje. Sve je s vremenom podložno promjenama. To se vidi danas najbolje u odnosu njegovih pristalica prema pojmovima obitelj, nacija, kultura, tradicija, ali i u arhitekturi. Gotovo da su sve zapadne strukture stavljene pod upitnik. Problem dekonstrukcije svih starih zapadnih struktura, pojmova, pojačava činjenica da se takav europski svijet sučeljava sa svijetom političkoga islama, pa i islama uopće, koji se čvrsto drži svoje tradicije i svojih vrijednosti. Jedan od razloga za stvaranje muslimanskih geta jest zasigurno i takav liberalni odnos prema tradiciji i vrijednostima. Muslimani žele svoje sačuvati, dok se europska politika sa svojom tradicijom beskompromisno obračunava, ostavljajući prazan prostor koji netko mora popuniti. A tko će to biti, pokazat će vrijeme. Zasigurno to ne će biti liberalna ideologija koja je već danas očito u krizi.
- Peti problem na koji ukazujem u knjizi jest naivno uvjerenje europske političke birokracije da se svi problemi ljudskoga stvorenja mogu riješiti tehnologijom i ekonomijom. Nažalost, danas se jasno pokazuje da se ekonomija orijentira samo prema profitu, ne uzimajući u obzir posljedice koje nastaju iz toga. Pri tome stradava naviše istinska sloboda pojedinca, ona koja ga čini kreativnim. Nigdje se to ne može tako jasno zapaziti kao u agresivnim reklamnim ponudama koje se služe svim mogućim sredstvima kako bi pridobile potrošača. Takav odnos prema životu probudio je kod mnogih ljudi velike želje. Sukladno tim željama nije došlo do izgradnje jakoga pojedinca koji bi znao odabrati ono što ga doista usrećuje, iznutra ispunja. Umjesto Nietscheovog jakoga čovjeka, nadčovjeka, koji je navodno trebao zamijeniti Boga, dobili smo slabića koji se ne snalazi u društvu silnih ponuda. Najbolji dokaz za to imamo u milijunima asocijalnih beskućnika koji umiru po ulicama velikih europskih gradova, i to kao ovisnici o drogi, alkoholu i drugim ponudama modernoga društva. Tu ne pomaže niti socijalna pomoć koja je u nekim državama vrlo izdašna. Također u bogatim europskim državama sve je više bolesnih, radi se o nekoliko desetaka milijuna pogođenim burnout-sindromom (sagorijevanjem iznutra), oboljenjem od prekomjernog rada. A sve se to događa u želji da se ispune bezbrojne želje koje društvo profita nameće. Na drugoj strani sve je više onih koji zapažaju da tehnologija i znanost nose sa sobom i veliki rizik. Naime, tehnologija, kemija i biologija mogu biti od velike koristi za čovjeka ukoliko se odnosi odgovorno prema njima. Ali mogu biti i uzroci kraja ljudske rase ukoliko ih se ne bude kontroliralo, ukoliko nasuprot njima ne bude stajao odgovorni i moralni pojedinac. Kad su jednom zgodom pitali uglednoga znanstvenika da li nam prijeti opasnost od vanzemaljaca, rekao je da se toga, ako ih uopće u nepreglednom svemiru ima, ne treba bojati. Ako mogu doći do nas, ispred nas su nekoliko milijuna godina. Pa ako se s takvom tehnologijom nisu poubijali, postali su jako odgovorna i moralna stvorenja. Te riječi nas upozoravaju na to da je i danas s napretkom znanosti i tehnologije važno odgajati i odgovornoga i moralnoga pojedinca. Ukoliko ne dođe do toga, upitna je budućnost svijeta. Jer jedan neodgovoran političar može jednim pritiskom na dugme atomskoga oružja pokrenuti svjetsku katastrofu. Ali i pored te odgovornosti važno je razvijati i odgovornost prema budućim generacijama, kako upozorava filozof Hans Jonas u svom djelu „Princip odgovornosti – pokušaj stvaranja etike za tehnološku civilizaciju“ (Das Prinzip der Verantvotung – Versuch einer Ethik für dei technologische Zivilisation). Jonas poziva kod korištenja prirodnih resursa i odnosa prema ekologiji na odgovornost prema budućim naraštajima. Potrebno je razvijati svijest o skromnijem životu. Kad bi danas svi ljudi na svijetu živjeli u potrošačkom zanosu kao zapadni čovjek, već bi planeta Zemlja bila ugrožena. A Bog ju je, barem tako mislimo mi kršćani, stvorio i za druge generacije, a ne samo za našu. A da bismo i njima omogućili normalan život moramo se učiti skromnosti i pružiti otpor sve agresivnijem potrošačkom društvu, društvu profita koji protežira zapadna politika, misleći da se čovjeka može samo na taj način učiniti sretnim.
- Kao šesto upozoravam u svojoj knjizi na nužnost iskrenoga dijaloga, kako znanosti i religija, tako društva i religija, ali i religija međusobno. Samo kroz dijalog je moguće postići pravedan mir na zemlji. Kvantna fizika je na svoj način otvorila put za dijalog s religijama. Jer, kako upozoravaju kvantni fizičari, svijet mikrokozmosa se ponaša drugačije od svijeta krupnih stvari. Svijet sitnih čestica ne funkcionira prema poznatim fizikalnim zakonima. U njemu nema sigurnosti. Njime dominiraju mogućnost i vjerojatnost. Sitne čestice se ponašaju ponekad više u smislu duhovnoga nego materijalnoga svijeta. U svezi s tim je rekao poznati filozof i fizičar Jastrow kako se znanstvenici penju prema vrhu brda na kojem ih već nekoliko tisuća godina očekuju utemeljitelji religija. Naravno da se ovdje misli više na ideju duhovnih vizija nego na religije s mnogim mitološkim predodžbama i vremenom uspostavljenim ritualima. Mnogi filozofi, teolozi i znanstvenici su mišljenja da bi upravo kvantna fizika mogla s vremenom doprinijeti izmirenju znanosti i religija.
Svakako je jako važan dijalog između religija. U tom dijalogu se moraju prihvatiti ista pravila. Uspješnost toga dijaloga mora poprimiti i globalne crte. Ne mogu, recimo, muslimani tražiti u Europi sva ona prava koja ne dozvoljavaju drugim religijama u svijetu islama. Upravo bi europski muslimani koji su iskusili religijsku slobodu morali jače zauzimati za kršćane u islamskim zemljama. A svi bi zajedno morali jasno pokazati da se distanciraju od nasilja i terora u ime religija. Nije dovoljno samo reći da jedan čin nema ništa s Kuranom i islamom. Da bi se bilo uvjerljivo, nužno je pristupiti Kuranu s jednoga modernoga povijesnoga stajališta, uključujući moderno tumačenje, pri čemu bi se jasno uputilo na ono što nosi ljudski potpis, pa i samoga Muhameda, a ne Božji. Samo se na taj način može radikalnom islamu izbiti argumente iz ruku. Jer onaj tko svako slovo u Kuranu uzima kao Božje imat će uvijek mogućnosti pozivati na rat i osvetu. Kuran je knjiga puna divnih i meditativnih tekstova, ali i oni koji su bez moderne egzegeze jako opasni. Naime, Muhamed iz Meke, koji se posvetio samo molitvi i miru, nije isti kao i onaj iz Medine, koji je bio ratnik, osvajač, socijalni reformator, i političar. Koliko je opasna svaka radikalizacija religija pokazuje se najbolje u slučaju Mianmara, u kojem do sada miroljubivi budisti vrše teror nad muslimanskom manjinom, ali i u kršćanskoj povijesti gdje je bilo vrlo često zloupotrebe Boga za ljudske prljave ciljeve. Vjerujem da Europa ima nade, ukoliko dođe do jasnoga i iskrenoga dijaloga, oslobođenoga svake zakulisne igre. U suprotnom s političkim islamom rast će u Europi i opasna desnica, ona desnica koju ne će moći zaustaviti nikakav liberalizma. U suprotnom u krinom vremenu on je može smo ojačati. To se već sada vidi u nekim europskim zemljama, kao što su Francuska, Nizozemska, Njemačka, ali i mnoge druge. Nade ima, jer unatoč svemu vjerujem u intelektualnu i moralnu snagu europskoga čovjeka, koji je istina danas poprilično ušutkan od strane lažnoga političkoga liberalizma i humanizma. Istina, mnogi još uvijek šute, ušutkani različitim lobijima, ali njihovo vrijeme dolazi. U suprotnom Europa će utonuti u kaos kakav zadnjih pedesetak godina poznajemo u islamskome svijetu.
(Govor fra Luke Markovića sa predstavljanja knjige
30. ožujka 2019. godine u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu)
