Akademik Ivo Frangeš, hrvatski književni povjesničar i Napretkov stipendista, rođen je na današnji dan, 15. travnja 1920. godine u Trstu.
Maturirao je 1938. u Sarajevu. Romanistiku i kroatistiku diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1943. Od godine 1946. asistent je pri Katedri za talijanski jezik i književnost u Zagrebu. Habilitirao je 1954. U razdoblju 1953. – 1956. lektor je hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Firenci i profesor hrvatske kulturne povijesti. U Firenci ga zatječe smrt Antuna Barca. Na poziv matičnog Filozofskog fakulteta u Zagrebu preuzima Katedru za noviju hrvatsku književnost, na kojoj radi do umirovljenja (1985.).
Prevodio je s talijanskoga i francuskoga: između ostalih Machiavellija, Manzonija, Vergu, De Sanctisa, Stendhala i dr. Predavao je na mnogim europskim sveučilištima kao gost profesor (Krakov, Varšava, Moskva, Sankt Peterburg, Bordeaux, Prag, Frankfurt a/M, Köln, München, Göttingen, Heidelberg, Rim, Napulj, Trst, Pisa, Milano, Padova, Uppsala, Stockholm, Göteborg).
Ivo Frangeš umro je u Zagrebu 29. prosinca 2003. godine. Sahranjen je na Mirogoju.
Povodom godišnjice rođenja akademika Frangeša u nastavku objavljujemo tekst književnice Julijane Matanović iz 2020. godine:
Danas bi profesor Ivo Frangeš imao 100 godina!
Kad sam u srpnju 1993. primljena na Katedru za noviju hrvatsku književnost, profesor Ivo Frangeš bio je već u mirovini. Naslijedila sam njegov radni stol i stolicu. Iza mojih leđa stajala je polica s njegovim knjigama. Jednog mi je dana darovao roman “Vuci” Milutina Cihlara Nehajeva, prvo izdanje. Pločicu s njegovim imenom dugo ću čuvati od onih koji će se pitati što pločica još tu ima tražiti. Branit ću je možda i iz vlastite taštine. Željet ću da svi znaju kako je u toj sobi donedavno sjedio najveći profesor. Uvijek sam se najbolje osjećala kad sam sebe mogla dovesti u vezu s puno važnijima nego što sam ja sama. Često je “navraćao” u kabinet. Pitao bi me kako sam. I nasmijao bi se kad bih mu odgovorila: “Nako, profesore”. “E, nek to prevedu, to naše bosansko nako”, komentirao je. Rijetko bih mu odgovorila da sam dobro. A kad bih se odlučila na to, on bi mi uzvratio: “Onda , vi draga Julijana, niste obavešteni!”.
Voljela sam ga, i poštovala. I nisu to samo prazne riječi koje se ispisuju na godišnjicu nečijeg rođenja. Kad mi je liječnica, koja je vodila moju trudnoću, rekla da bismo porod – zbog mojih visokih godina – trebali planirati između 14. i 18. travnja, ja sam odmah ispalila: 15. travnja. Željela sam da moja Magdica bude rođena na dan kad je rođen i profesor Frangeš. Možda bića rođena tog dana imaju neku zajedničku eleganciju, finoću, ono što je imao on. I rođena je na njegov rođendan. Poslije su mi prepričavali da se profesor jako razveselio i da je na rođendanskom ručku, a njemu su tad bile sedamdeset i dvije, nazdravljao mojoj kćeri i meni, Nema danas više profesora kao što je bio profesor Frangeš .Možda će neki poslije njega napisati više knjiga, možda će čak napisati važnije rasprave, ali on je imao “ono nešto” , nešto što se ne može definirati. Jer, kad je dragi Bog određivao tko će biti velik, pokazao je na njega. I to je tako. I zbog toga će moja M. uvijek moći govoriti kako je rođena na dan kad je rođen i profesor Ivo Frangeš. O tome je odmalena “obaveštena”! Ona je danas punoljetna, a on bi imao stotinu.
