Ivo Andrić, naš prvi nobelovac književnik


Prije gotovo šezdeset godina na današnji dan 10. prosinca 1961. godine književnik Ivo Andrić, s ponosom možemo reći i bivši Napretkov stipendista, primio je u Stockholmu Nobelovu nagradu za književnost.

Nobelov komitet je u slučaju Ive Andrića obrazložio da jugoslavenski pisac dobiva priznanje za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tijekom povijesti svoje zemlje. U obrazloženju Nobelovog komiteta o razlozima za dodjelu, ove najprestižnije nagrade u svijetu, navodi se i analizira nekoliko Andrićevih djela koja predstavljaju jedan kjiževni opus. Tu je svakako najznačajnije njegovo djelo „Na Drini ćuprija“, uz koje se ova nagrada uglavnom veže, ali također i za „Travničku kroniku“ kao i „Gospođicu“, što sve skupa neki nazivaju „Bosanskom trilogijom“.
Prvu obavijest o dodjeli nagrade Ivo Andrić dočekao je u svom stanu u Beogradu 26. listopada 1961. godine. Bio je to prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Svečana dodjela nagrada održana je 10. prosinca 1961. godine u Stocholmu, u Koncertnoj dvorani Švedske akademije.

Plaketa dodjeljena nobelovcu Ivi Andriću

U znak sjećanja na taj veliki dan za jedan, možemo slobodno reći „mali europski narod“, prenosimo u cijelosti govor koji je Ivo Andrić izrekao te večeri prilikom preuzimanja Nobelove nagrade.

Govor Ive Andrića prilikom dodjele Nobelove nagrade 10. prosinca 1961. u Stocholmu

„O priči i pričanju“

U izvršavanju svojih visokih zadataka, Nobelov komitet Švedske akademije rešio je ovog puta da pisca jedne, kao što se kaže, male zemlje odlikuje Nobelovom nagradom koja, merena međunarodnim razmerama, znači visoko priznanje. Neka mi je dopušteno da, primajući to priznanje, kažem nekoliko reči o toj zemlji i dodam nekoliko opštih razmatranja u vezi sa pripovedačkim delom koje ste izvoleli nagraditi.
Moja domovina je zaista „mala zemlja među svetovima“, kako je rako jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju sveta na njene kulturne napore, i to upravo u vreme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih dela počela da prodire u svet, u opravdanoj težnji da svetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam srećan što vam u ovom trenutku i sa ovog mesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno da izrazim.
Nešto teži i složeniji je drugi deo mog zadatka: da kažem nekoliko reči u vezi sa pripovedačkim delom pisca kome ste ukazali čast svojom nagradom.
Ali kad je u pitanju pisac i njegovo delo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle deo sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom delu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Monteskije je tvrdio da „pisci nisu dobre sudije svojih dela“. Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao Geteovo pravilo: „Umetnikovo je da stvara a ne da govori!“ Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija.
Stoga bih želeo da težište ovog kratkog izlaganja postavim, kao što je po mom mišljenju pravo i umesno, na razmatranje o priči i pričanju uopšte. Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bleska svesti, kroz vekove priča smo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovedač svojim delom treba da pomogne čoveku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umeli ili, oboreni pre vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dete koje peva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumemo uvek, kaže nešto više nego što mi , u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz reči dobrog pripovedača saznamo šta smo učinili a šta propustili, šta bi trebalo činiti a šta ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.
Kad je reč o pripovedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvatanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost, u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoleća. Najposle, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovek, rođen bez svog znanje i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.
Tako, i s one strane crte koja proizvoljno deli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu čovekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumeti, poistovetiti se sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopšti čitaocima, i to što lepše, što jednostavnije, i što ubedljivije.
Kako da se to postigne, kojim načinom i kojim putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte drugi dugim i pažljivim proučavanjerm istorijskih podataka i društvenih pojava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi sa kapricioznom i veselom lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio: „Šta je istorija? Klin o koji ja vešam svoje romane.“ Ukratko sto načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga dela, ali jedino što je važno i presudno, to je delo samo.
Pisac istorijskih romana mogao bi na svoje delo da stavi kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvek, drevne reči: „Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui.“ (Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti.)
Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo delo kao takvo govori to isto.
Ali, na kraju krajeva, sve su to pistanja tehnike, metode, običaja. Sve je to manje ili više zanimljiva igra duha povodom jednog dela i oko njega. Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smelo zaleće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti. To je ono što je bitno. I to je ono što sam smatrao za dobro da istaknem u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: sa izrazom duboke i iskrene zahvalnosti.

Ivo Andrić

Danas, nakon gotovo šezdeset godina od dodjele Nobelove nagrade nameću se spontano neka pitanja: Da tada nije bilo zabranjeno djelovanje Napretka da li bi se Andrić sjetio svog Napretka koji mu je onih presudnih godina s početka dvadesetog stoljeća dao tu, tako iščekivanu stipendiju? Da li je Andrić zaboravio na one koji su mu pomogli, u tim po njega ključnim životnim trenutcima, ili jednostavno nije bilo vrijeme da se oni spomenu? Da li bi Andrić bio ono što jeste da svega toga u tim vremenima nije bilo?
To su pitanja na koja nikada nećemo saznati odgovor. Činjenica je ipak ono što je književnica Julijana Matanović napisala u predgovoru kataloga „Kutak nobelovca Ive Andrića“ u HKD Napredak u Zagrebu, a u vezi je jednog od Andrićevih razmišljanja :“Ne stranu što ne vredi ispitivati što bi bilo nešto što bilo nije.“
„Na tragu te rečenice, rečenice po čijoj formuli se oduvijek priča i razvijala (što bi bilo da je bilo ono što bilo nije) možemo se posvema slobodno upitati i kako bi život Andrićev izgledao da mu Napredak nije, baš u u tom jednom, i tom pravom, trenutku, dodijelio stipendiju. Jer, sve nas određuje nečiji pogled, poneka izgovorena riječ, laki povjetarac u leđa. Pod uvjetom da se sve to dogodilo u pravo – za naše sudbine – propisano vrijeme,“ napisala je Julijana Matanović u svom predgovoru.
Danas, nakon gotovo šezdeset godina nakon dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, mi kao članovi Napretka s ponosom ističemo da je on bio Napretkov stipendista. A da li smo i mi zaslužni za to? Odgovor je vrlo jednostavan – mi nismo, ali Napredak je. Naravno, za to imamo opravdanje jer većina nas tada nije bila čak niti rođena ili je, u najboljem slučaju, pravila prve korake u svojim životima i/ili karijerama. Ali to nije razlog da danas, kada je Napredak obnovljen, ne prepoznamo one „prave“ i njima pomognemo da svojim znanjem i zalaganjem učine ovu zemlju boljom i ljepšom za život. To je zapravo obveza sviju nas članova da uočimo i pomognemo onima koji žele napraviti iskorake, a sami zbog nekih razloga ne mogu, već trebaju potporu za uzlet. Možda na taj način Napredak iznjedri još kojeg nobelovca (dvojicu je stipendirao). Nikada se ne zna, ali ako se ne pokuša, sigurno se neće niti dogoditi.

Iz Kutka nobelovca Ive Andrića

Priredio: Mario Milošević