Iako su već godišnji odmori počeli i sve je manje onih u gradu najava o izletu i putovanju starom uskotračnom željeznicom pobudila je veliko zanimanje. Nije se dugo čekalo da se za ovaj izlet traži jedno mjesto više. U subotu, 22. srpnja 2023. PD Napredak – Stjepan Planić je organizirao putovanje zaboravljenim vlakom iz prošlog stoljeća.
Uprava PD Napredak – Stjepan Planić zahvaljujući nagovoru svog člana Berislava Žilića, inače velikog zaljubljenika u željeznice, odlučila je napraviti „putovanje u prošlost“ i uživati u vožnji starom šumskom željeznicom. U toj namjeri i komunikaciji s mađarskim željezničarima pomogla nam je i Katelin iz Mađarskog kulturnog centra u Zagrebu kojoj se i ovim putem još jednom zahvaljujemo.
Izlet je započeo putovanjem autobusom iz Zagreba kroz Međimurje i Sloveniju do mađarskog gradića Lentija. Taj grad smješten je u Mađarskoj na tromeđi sa Slovenijom i Hrvatskom koji je sačuvao, jednu od vrlo rijetkih uskotračnih pruga u Europi, koje danas još prometuju. Osim po uskotračnoj željeznici u Lentiju se nalaze i toplice za koje ovoga puta nismo imali vremena, ali bi ih sigurno vrijedilo posjetiti.
Na željezničkoj stanici u Lentiju čekala nas je stara dobra parnjača i nekoliko poluotvorenih vagona za „avanturiste“ poput nas. Izgledalo je kao putovanje vlakom iz vestern filmova Sergija Leonea pa su nam još samo indijanci nedostajali za potpuni ugođaj. Bila je to vožnja vlakom s parnjačom, onakvom kakvom se nekada putovalo početkom dvadesetog stoljeća. Nažalost, takvih pruga u Hrvatskoj više nema, a oni stariji, još se sjećaju već zaboravljenog Samoborčeka s kojim su putovali na izlet iz Zagreba u Samobor baš kao u kultnom film Kreše Golika „Tko pjeva zlo ne misli“.
Iako se najavljivalo loše vrijeme i crveni meteoalarm, ipak smo povjerovali „našem“ meteorologu Nikoli Vikić-Topiću koji nam je „obećao“ dobro vrijeme. Oni koji nisu, ostali su uskraćeni za jedan lijep izlet i putovanje od Lentija do Csömödéra i natrag. Nažalost, planirani završetak putovanja u vinariji „Štampar“ i posjet vidikovcu na Mađerkinom brijegu u Štrigovi nismo ostvarili jer su i oni očekivali nevrijeme, koje se srećom, ipak nije dogodilo. Taj posjet ostaje kao dio plana za izlet koji ćemo napraviti drugom prigodom.
Na kraju puta i još jednog lijepog izleta treba po koju riječ reći i o željeznici kojom smo putovali. Lokomotiva Adler sjala je posebnim sjajem, možda baš radi nas, a njom je upravljao Kókai Károly koji pored velikih lokomotiva MAV, kao posebnu draž voli voziti i male lokomotive što mu je velika strast. Širina kolosijeka po kojom smo putovali zove se „bosanska širina“ tj. razmak tračnica je 760 mm, a razlog tog naziva je što je upravo najviše bila zastupljena u Bosni i Hercegovini, a mnogo manje u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji…
U tih šezdesetak kilometara obnovila su se sjećanja na neka davna vremena koja se ne mogu tek tako lako zaboraviti. Vremenima kada su putnici međusobno razgovarali, osjetili mirise krajolika kroz koji su prolazili, mahali mještanima. Dim što ga je ispuštala lokomotiva Adler nikome nije smetao, a imao se osjećaj da je drvima kod loženja dodavano i nešto ljekovitog bilja. A njen zvuk i pištaljka, posebna su priča za sebe.
Jedan od onih rođenih prije nešto više od šest desetljeća u Sarajevu sjetno je ustvrdio da je trebalo otići do Mađarske i voziti se bosanskom širinom kolosijeka i zamišljati radi nekih sličnih zavoja da se vozi prema sarajevskoj vaktarnici na Dolac Malti. Onima mlađim bilo je jako čudno i zanimljivo da postoje vagoni iz kojih se može dotaći drvo u tijeku vožnje, vidjeti skok žabe u baru, jelene u šumi, osjetiti mirise zemlje, šuma, polja, mahnuti baki u vrtu…
