Iako je Ivo Andrić u svijet književnosti ušao lirskim stihovima, prozna djela koja je napisao i po kojima je postao prepoznatljiv, vinula su ga u vrh svjetske književnosti.
Dolaskom u Beograd početkom 1920. i zaposlenjem u diplomatskoj službi pri Ministarstvu vjera, Andriću se otvaraju novi životni horizonti. Imenovan je vicekonzulom III. klase Generalnog konzulata Kraljevine SHS u New Yorku mada tamo nikada nije otišao, a u ožujku 1920. odlazi u Poslanstvo u Vatikan. Već u listopadu iste godine prebačen je u Generalni konzulat u Bukureštu gdje ostaje do studenog 1922. kada prelazi u tršćanski konzulat. U siječnju 1923. godine dolazi u konzulat u Grazu, što mu omogućava i završetak već ranije započetog studija.
U tom periodu Andrić se sve više okreće pisanju pripovijetki, a jezik njegovog pisanja postaje srpska ekavica koja ostaje način njegovog govornog i pisanog izražavanja do kraja života. Godine 1924., iste one godine kada je u Grazu obranio doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine, Andrić u beogradskoj Srpskoj književnoj zadruzi objavljuje prvu zbirku priča pod nazivom Pripovijtke.
Zasigurno se može reći kako je Andrićevo istraživanje povijesti Bosne vezano uz njegovu disertaciju uvelike pomoglo da sagleda prirodu života u bosanskoj zabiti u vremenu turske vladavine te da shvati svu složenost vjerskih i nacionalnih odnosa u Bosni. Može se reći da istraživanje tih međusobnih odnosa i uvida do kojih je došao, postaje neiscrpno vrelo i sirova građa za mnoge njegove pripovijetke, a na koncu i za djelo za koje je dobio Nobelovu nagradu.
U Andrićevim pripovijetkama pripovjedačev govor je najčešće kao glas mirnog svjedoka i promatrača, a njegova proza ispisana je uglavnom u trećem licu iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, mada postoji i jedan broj priča napisanih u prvom licu.
U Andrićevim djelima patnja, bol i zlo česte su teme bilo da je riječ o turskim ili austrijskim vremenima u kojima bezobzirna vlast i bahati pojedinci, predstavnici te vlasti, truju život običnom malom čovjeku bilo da se govori o prijelomnim povijesnim događanjima i previranjima ili u običnom čovjekovom životu. Nedoumice, dileme, traganja, borbe, zablude i slabosti krhke ljudske prirode glavna su obilježja Andrićevih pripovijetki u kojima po pravilu strada čovjek i trpeći besmisleni teror.
Prilikom svojih brojnih putovanja po svjetskim metropolama Andrić je pisao i putopise, a nastale su i dvije priče uvrštene u prvu zbirku pripovijetki (Dan u Rimu (1920.) i Noć u Alhambri). Uz navedene dvije pripovijetke u zbirku je uvršteno još sedam pripovijetki vezanih uz životne prilike u Bosni, a to su: U musafirhani (1923), Ćorkan i Švabica (1921), Za logorovanja, (1922), Mustafa Madžar (1923), i Ljubav u kasabi (1923), U zindanu i Rzavski bregovi. U zbirci je priložen i rječnik turskih riječi i izraza koje su korištene u Bosni, a kojima se Andrić često služio kako bi što bolje opisao ono što je želio predočiti čitatelju.
Dobro je i prirodno sjećati se prošlosti i misliti na budućnost, ali živjeti ma i djelomično u budućnosti ili prošlosti – nezdravo je, čak i opasno. To znači kočiti i potkradati svoj sadašnji život, ne spasavajući ništa od prošlosti i ne čineći ništa za budućnost. Glavnim djelom svog bića, najboljim snagama srca i razuma čovjek treba da je uvijek i cijeli u sadašnjem trenutku, koji je jedini pravi i jedini mogući život koji živimo.
Mi smo ljudi tako sazdani da samo kroz drugog čovjeka možemo potpuno osjetiti ljepotu i veličinu života koji nam je dan, koji je u nama i oko nas.
A živjeti je uvijek dobro. Živjeti, to je glavno.
