Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, preminuo je 13. ožujka 1975. godine. Rođen je 9. listopada 1892. u Travniku, u obitelji Antuna Andrića i Katarine Pejić. Nakon prerane smrti oca, majka ga je 1894. godine poslala na čuvanje kod rodbine u Višegrad, gdje je uz pomoć obrazovanog ujaka učio čitati, pisati i govoriti njemački jezik.
Osnovnu školu završio je u Višegradu, a gimnaziju u Sarajevu, uz stipendiju Hrvatskog kulturnog društva Napredak, koja mu je otvorila put za daljnje obrazovanje. Iako mu školski uspjeh nije uvijek bio savršen, naročito iz matematike, Andrić je pokazao velik talent za književnost. Stipendija mu je omogućila studij filozofije u Zagrebu, a potom i u Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine doktorirao.
Uz književni rad, Andrić je radio i u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije, služio je u konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi, a 1939. postaje veleposlanik u Berlinu. Tijekom Drugog svjetskog rata ostaje u Beogradu, pokazujući otpor okupatoru i ostajući vjeran svojim načelima.
Njegova djela, među kojima se posebno ističu Na Drini ćuprija, Travnička kronika i Gospođica, prikazuju život Bosne kroz povijesne i društvene prizme, spajajući realizam i simboliku. Nobelovu nagradu primio je 10. prosinca 1961. u Stockholmu, a cijeli iznos donirao je knjižnicama u Bosni i Hercegovini.
Andrić je kroz svoje pripovijedanje promicao humanost, dijalog među ljudima i moralnu odgovornost pripovjedača. Njegova književnost ostaje trajni most između prošlih vremena i sadašnjosti, a njegov život i danas nadahnjuje čitatelje.
U ožujku 2015. u Zagrebu otvoren je Kutak nobelovca Ive Andrića, s knjižnicom svih njegovih djela, uključujući i prva izdanja, čime se čuva i promiče nasljeđe ovog izvanrednog pisca.
