Zahvaljujući bogatom nasljeđu franjevačkih riznica, arhiva i kronika, ljetopisa i biltena, nastajala su velika svjetska literarna djela i rađali se glasoviti nobelovci. Upravo neiscrpna građa vjerodostojno zabilježena, bila je predragocjena za nadahnuća slikarskim genijima Đure Sedera (Vitraji u uskopaljskoj crkvi Uznesenja Marijina Bosne Srebrene), Gabrijela Jurkića (Motiv iz Bosanske Posavine), Kristijana Krekovića (Bosanski seljak iz ciklusa Tužna Bosna, 1943.–44.), livanjskog fotografa Mate Kaića (Svjetlopisi pod bosanskim nebom).
Franjevci su u ruralnim sredinama imali skoro pet stoljeća, do odlaska Turaka s naših prostora, naziv Ujaci. Upravo se u tom nazivu prikrivalo njihovo stvarno značenje, i veliki društveni značaj za stanovnike siromašnih seoskih sredina: “Oblačili su narodno odijelo, puštali brkove, zatakali kuburu za pojas (zlu ne trebalo!) pa živjeli sa svojim pukom po njihovim potleušicama i govorili im misu po kolibicama, na grobljima i u šumama.” (fra Ljubo Lucić, Franjevci su ujaci u BiH, Svjetlo riječi)
Osmanlije nisu baš bile preteče agrarnog razvoja, novih tehničkih inovacija i gradnje prijeko potrebnih cestovnih i komunalnih infrastruktura. U tadašnje vrijeme feudalni poredak je svugdje bio ustaljen, bez ikakvih drastičnih razlika, u azijskoj, afričkoj, europskoj (kršćanskoj) il’ arapsko (islamskoj) varijanti: prikupljanje poreza, apsolutna podložnost vlastima, prisilno regrutiranje podanika za mnoge ratove.
Odvajkada je hrvatski seljak Bosanske Posavine pogibao za tuđe interese. Ostavljao svoje isprebijane kosti i neuslišane molitve u dalekim pokrajinama…
Sve te nemile događaje zorno je obradio travnički nobelovac Ivo Andrić u svojim čuvenim književnim djelima i bugojanski div Josip Mlakić (Na Vrbasu Tekija, Rekvijem). I u jednim, i u drugim djelima, pokazuje se naprosto patnja čovjeka koji strpljivo podnosi nepravde svijeta, teške bolesti i preuranjene smrti svoje djece.
Koliko je samo ostalo neoznačenih grobova djece na makijom obraslim seoskim grobištima
U stoljetnim zapisima matičnih knjiga i popisima stanovništva vladajućih imperija, ne nailazimo ni na jedno slovo o boli priprostih seljaka. Iza njih nisu ostajala rodoslovna stabla, tijare, utvrđeni gradovi na periferijama, skupocjeni nakit, uklesana grbovi u svodovima, istaknuta počasna mjesta u velebnim srednjevjekovnim katedralama.
Seoski čovjek ruralnih sredina, uvijek je bio sužanj, u svakom poretku i dobu. Kao što je bio za vrijeme feudalnog doba, tako je bio i u vrijeme kraljevskih dinastija, te poslije u rigidnim komunističkim režimima. Vajka ga se nastojalo obespravljati i prisiljavati na besprijekornu poslušnost. Tako je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije konstantno bio izložen teroru žandamerije i policijskog aparata, te isto tako u komunističkoj Jugoslaviji neprestano držan pod prismotrom obavještajnih službi i partijskih organa reda.
Nasilnom kolektivizacijom (usitnjavanjem posjeda), planskom industrijalizacijom i kontinuiranom političkom indoktrinacijom, seljaka se nerijetko primoravalo na rad u tvornicama i odlazak u inozemstvo. U takvom višedesetljetnom okruženju jednoumne medijske propagande, značajno su stagnirali procesi agrarnog razvoja u starim seoskim zajednicama.
Tijekom višestoljetnih pretrpljenih bijeda, uz seljaka je vjerno (o)stajao njegov siromah subrat, fratar, Ujak. Izgleda da se samo s velikim pouzdanjem bogobojažljivi bosanski katolik mogao osloniti na ta smeđa hrapava sukna pokornika redovnika. Pokucati na vrata, zamoliti za pomoć, riječ utjehe, komadić kruha i bratski kršćanski zagrljaj:
“Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života… A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija”. (Ivo Andrić, u pismu Tugomiru Alaupoviću)
Dražen ZETIĆ
(Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti)
Izvor:Biramdobro.com
